Moša S. Pijade

»MOŠA S. PIJADE«, tekst izvorno objavljen u Obzoru, 22. II. 1926, a integralno u Književnoj republici, 1927, knj. IV, br. 2 te u Knjizi studija i putopisa (Zagreb 1939). Ulazi u sva poratna izdanja knjige Deset krvavih godina, pa i u tzv. drugo »Zorino«, za koje je sam Krleža definitivno pregledao sve tekstove.

Taj Krležin politički i intelektualni portret M. Pijade (đaka münchenske likovne akademije, darovita slikara, publicista i komunista lenjinsko-boljševičkog tipa, a nakon 1945. jednog od ključnih ljudi druge, komunističke Jugoslavije) moguće je danas razumjeti iz onih motiva iz kojih ga je K. i napisao 1926. Jedno je, naime, Moša Pijade mitrovački robijaš iz dvadesetih godina, kad se postoktobarski ruski socijalizam još mogao činiti »odgonetkom povijesti« u sukobu s ratnim i poratnim imperijalizmom tadanjih svjetskih velesila, a nešto je posve drugo Moša Pijade član Politbiroa KPJ, predsjednik Prezidijuma FNRJ, zakonodavac »diktature proletarijata« i funkcionar staljinizma kao aktivnog sustava. Krležini motivi bili su 1926. jasni: već dugo uvjeren da je internacionalni socijalizam rješenje za balkanske narode, pa i hrvatski, K. taj portret piše također i iz solidarnosti s komunistima osuđenima na dugogodišnje robije. Za njega je Pijade u tom trenutku neokaljani borac koji se zbog svog čovječanskog ideala odrekao i svoje umjetnosti, a tekst je napisan u pohvalu nepokolebljive odluke za revolucionarno mijenjanje svijeta: »Od münchenskog slikara postao je revolucionar, od nacionalista internacionalist, od estete političar lenjinist. Krug je logično zatvoren, sređenost je stopostotna i unutrašnjeg psihološkog raskola više nema; razvoj od estetskih, isključivo solipsističkih diferencijacija do potpune negacije subjektivizma je završen.« Tu željeznu strukturu stopostotne sređenosti i potpunu negaciju subjekta poslije će kruto osjetiti i sam K., u trenutku kad odbije svoju osobnu umjetničku slobodu podrediti apsolutnoj pragmatici staljinistički logično zatvorenoga kruga.