NAPREDNJACI

NAPREDNJACI, naziv za predstavnike generacije hrvatske građanske inteligencije s kraja XIX. st. Svojim idejama, formuliranima pod utjecajem T. G. Masaryka i čeških »realista«, »napredna« omladina, kako se sama nazivala, nametnula se kao oštar kritičar postojećih društvenih prilika, izražavajući tako otpor ne samo Khuenovu režimu nego i politici hrvatskih građanskih stranaka. Osim hrvatsko - srpskoj suradnji, težila je demokratizaciji političkog života s namjerom da hrvatsku politiku postavi na »pučke temelje«, tj. da joj osigura što širu socijalnu osnovu. Zalažući se za napuštanje neplodne državnopravne politike, omladina je nastojala pozornost hrvatske opozicije usmjeriti prema konkretnim ekonomskim i socijalnim pitanjima, osobito prema problemima materijalnog položaja najširih slojeva. Time se, kao i antiklerikalizmom, približila shvaćanjima socijalne demokracije, iako njezinu ideologiju nije prihvaćala. U razdoblju 1897-1900. aktivnost omladine bila je intenzivnija na području kulture, osobito književnosti, nego u političkom životu koji se, pritisnut režimom, nije mogao slobodno razvijati. »Mladi« su nastojali da se svi oblici kulture otvore prema suvremenim europskim strujanjima, što je u književnom stvaralaštvu dovelo do pojave moderne. U politički život naprednjaci se uključuju tek 1901. Isprva djeluju u okviru Hrvatske stranke prava, a 1904. osnivaju vlastitu organizaciju, Naprednu stranku, koja od 1905. djeluje u okviru Hrvatsko-srpske koalicije. U cjelini je Krležin odnos prema naprednjacima bio negativan, što je zacijelo i posljedica činjenice da se radilo o građanskoj inteligenciji koja je odbijala prihvatiti ideje socijalizma, ostajući pri tome dosljedna uvjerenju u postupnost društvene preobrazbe uz pomoć »sitnog rada«. Takvo »salonsko svladavanje Khuenovštine« K. nije prihvaćao. Zato je u ocjeni povijesne uloge napredne omladine bio ponekad i neopravdano oštar. U eseju Razgovor sa sjenom Frana Supila (prvi put objavljen u Hrvatu, 31. XII. 1924. pod naslovom Bečko pismo IV. Noćni razgovor sa Franom Supilom) K. je njihove ideje nazvao »prvim simptomima rađanja liberalne građanske svijesti«, dodajući tome ocjenu da se radilo o progresivnim grupama »slobodnih mislilaca« koji su, slijedeći Masarykova shvaćanja, naglašavali nužnost »zahvata u dezolatne naše političke i kulturne prilike«. Drži, međutim, da se njihova akcija uglavnom iscrpljivala u antiklerikalnim kampanjama, zaobilazeći stvarne uzroke teških ekonomskih i političkih prilika u zemlji. To tumači kao posljedicu nepostojanja konkretnoga, jasno formuliranog programa koji bi prije svega u ekonomskom a onda i u političkom smislu bio dovoljno radikalan te kao takav uspio privući mase. Djelujući bez odgovarajućeg programa, »intelektualna krema« nije mogla utjecati na zbivanja. Nošena događajima, ona se uoči 1914. dijeli na »larpurlartiste« i na »agente« srpske radikalne vlade. U eseju O Stjepanu Radiću (Književna republika, 1926, knj. III, br. 1) K. izražava uvjerenje da je uzrok nesposobnosti naprednjaka da konceptualiziraju modernu političku »formulu« u njihovoj sumnji u mogućnost realizacije »kroatocentričnog« programa s osloncem na seljaštvo, što je dovelo do »unionističkog rashrvaćenja za račun političkih susjeda«, prvo Ugarske a potom Srbije. U Tezama za jednu diskusiju iz godine 1935 (Nova misao, 1953, 7) K. je političku koncepciju naprednjaka ocijenio kao krajnje negativnu, a slično je postupio u tekstu Prije trideset godina (Republika, 1947, 11), gdje je rekao da su oni bili i ostali »dosljedni poklonici svih principa koji razdiru narodno meso« u interesu vlasti.

Mo. St.