NARODNJACI

NARODNJACI. U hrvatskoj povijesti XIX. st. pojam narodnjaci uobičajeno označava hrvatsku narodnopreporodnu djelatnost i njezine pristaše. Iako je razmjerno česta bila njegova upotreba i za sljedbenike ilirskog pokreta, odnosno pristaše hrvatskoga narodnog preporoda 1835-48, ipak je i među suvremenicima bilo uobičajenije narodnjacima smatrati pristaše narodnih stranaka u hrvatskim zemljama nakon sloma neoapsolutizma i obnove ustavnosti 1861. do narodnog pokreta 1903-05. Među tim strankama nesumnjivo je najutjecajnija bila Narodna stranka u Banskoj Hrvatskoj, u čijem je nastanku, a godinama i u djelatnosti, središnju ulogu imao biskup J. J. Strossmayer.

U desetljećima svoje opstojnosti u hrvatskom društvu, narodnjaštvo se mnogostruko mijenjalo u političkoideologijskom, stranačkom, društvenom i kulturnom smislu. Uočljiviji kontinuitet zadržavalo je tek u svome kulturnom projektu južnoslavenski otvorena hrvatstva, čemu je najjače institucionalno uporište kontinuirano bila JAZU u Zagrebu. U političkom smislu pretežno liberalno-konzervativno, narodnjaštvo je temeljna pitanja hrvatske nacionalne integracije rješavalo na različite načine - od postaustroslavističkih stajališta u tradiciji politike Hrvatskog sabora 1848. do posvemašnjega ugarskohrvatskog unionizma pod patronatom bana K. Khuen-Héderváryja (1883-1903). Nastankom Neodvisne narodne stranke, sa Strossmayerovom podrškom (1881), narodnjaštvo se u promijenjenim povijesnim uvjetima nakon stabilizacije nagodbene Monarhije i okupacije Bosne i Hercegovine nastojalo vratiti svojim izvornijim načelima u hrvatskoj politici, ali nije moglo postići veći uspjeh u vrlo uskom političkom prostoru između političkih stranaka pod kontrolom ugarske vlade i sve raslojenije, a vladinom politikom realno sve marginaliziranije oporbe. U povijesno promijenjenoj situaciji moderno oblikovanoga hrvatstva potkraj XIX. st. i u početku XX. st. te globalne krize Habsburške Monarhije, narodnjaštvo se urušilo u narodnom pokretu 1903-05, ostavljajući politički prostor za uspon novoga jugoslavenskog integralizma u hrvatskoj politici - Hrvatsko-srpsku koaliciju. Iako je uvelike izviralo iz ilirskog pokreta, a svojom baštinom utjecalo i na Hrvatsko-srpsku koaliciju, što je upravo Krleža nerijetko isticao, nužno je razumijevati ga u razdoblju koje se znatno razlikovalo i od onoga što mu je prethodilo i od onoga što mu je slijedilo.

K. je čitava svoga radnog vijeka pisao o temama iz povijesti hrvatskog narodnjaštva, a posebno o J. J. Strossmayeru i F. Račkom, kao osobama koje su ga nesumnjivo najjače oblikovale u razdoblju njegova uspona. Premda njegovi stavovi o narodnjaštvu nisu ni u jednom tekstu izloženi sustavno, brojni fragmenti ne ostavljaju mjesta većim dvojbama o naravi njegova odnosa prema narodnjaštvu i kao političkoj ideologiji i kao političkoj i kulturnoj praksi u hrvatskom društvu XIX. st. Najuočljivije je prepoznavanje izvorišta narodnjaštva u dužim trajanjima hrvatske povijesti: »...kao što se sveukupna ilirska lingvistička romantika rasplinula u četrdesetosmaškoj stvarnosti, tako je Križanić otputovao sterilno u Tobolsk i tako je Strossmayerovo idejno jugoslavenstvo doživjelo svoj brodolom u stvarnosti posljednjeg decenija. Križanić je proglasio sebe Moskovitom isto tako, kao što su se Ilirci nazvali Ilirima, i kao što su se Rački i Strossmayer prozvali Jugoslavenima, samo da pomognu krvavoj Hrvatskoj (...) i koliko god te kulturnohistorijske faze bile udaljene na vremenske distance, svima je romantična podloga jedna te ista: svi su se odrekli svog konkretnog subjekta za volju jedne apstraktne cjeline, svi su se udaljili od svoje akcione baze i ne procijenivši stvarnost izgubili se pod pritiskom fakata. Svi su gradili temelje u zraku.« (O patru dominikancu Jurju Križaniću, Književnik, 1929, 1). Uvijek kad je pokušavao iskazati konačnu ocjenu hrvatskog narodnjaštva, K. je to radio ironično: »...i sve, čime je i kako je ova malograđanska i šljivarska inteligencija reagirala na grubu političku stvarnost, bilo je nekoliko tisuća stihova rodoljubivih drama i Salghetti-Driolijeve žanr-kompozicije kao likovno ostvarenje Strossmayerovih političkih fantazmagorija« (O nekim problemima Enciklopedije, Republika, 1953, 2-3). K. je nerijetko bio krajnje suzdržan upravo prema Strossmayerovoj političkoj ulozi u hrvatskoj povijesti XIX. st. Jednu od sarkastičnije intoniranih ocjena donosi i u Zastavama I (Sarajevo 1976): »On je bio samo jedna marioneta Ballhausplatza! Kad bi čovjek odštampao sve njegove govore, naročito one na početku karijere, oko 1848, kada je kao dvorski kapelan bio ordinaran štreber, pa onda sve ono što je, kao naimenovani biskup, izlajao pedesetih godina, za apsolutizma, bila bi to zbirka narodnih sramota.« Čak i onda kada pokazuje više razumijevanja za nacionalne koncepcije Strossmayera i Račkog, krajnja negativna ocjena u biti se ne mijenja: »Što je pritisak austro-madžarskog terora postajao nepodnošljiviji, to se stvarnosti uprkos sanjalo sve uznemirenije, i što je svakodnevna stvarnost postajala beznadnijom, snovi o bogatoj i sretnoj narodnoj prošlosti javljali su se sve dekorativniji i sve bujniji. Toskansko jugoslavenstvo Strossmayera i Račkoga, taj kabinetski iluzionizam neznatne elite bio je protkan temama, prikladnim za duhovitu konverzaciju po đakovačkim biskupskim salonima...« (O Stjepanu Radiću, Književna republika, 1926, knj. III, br. 1). Više razumijevanja K. pokazuje za njihovo narodnjaštvo u mjeri u kojoj su zadržavali distancu prema politici bana K. Khuen-Hedervárija: »U borbi s našim i madžarskim grofovima, likovi đakovačkog Vladike i dobroga mu genija Franje Račkoga zaista se uzvisuju nad čitavim stoljećem, kao dva simbola građanske, demokratske i narodne svijesti, koja hoće da se potvrdi u borbi protiv tuđinskog imperijalizma. Rački se bori za načelo kozmopolitske nauke, a Strossmayer postaje dobrotvor mnogih kulturnih ustanova, koje se izgrađuju dobrovoljnim narodnim prinosima, uprkos imperijalističkim namjerama tuđinske vlasti.« (Predgovor katalogu Galerije slika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb 1947). Ili, još konkretnije: »Khuen je sveo autonomiju Sveučilišta na nivo najništavnije sprdnje, on je tu autonomiju, otpuštanjem čitave grupe profesora (A. Frankija, Koste Vojnovića, Frana Vrbanića itd.), praktično slomio, on se otvoreno neprijateljski oborio na rad Jugoslavenske akademije, na Strossmayera, poznatim sekvestrom đakovačkog biskupskog vlastelinstva.« (Khuen i Kurelac, 99 varijacija, Beograd 1972). U nekim svojim spisima K. je ipak znao izrazitije pozitivno vrednovati koncilski istup biskupa Strossmayera, imajući na umu i njegove nacionalnopolitičke implikacije: »Strossmayerov govor na posljednjem vatikanskom koncilu 1870, kada se autoritetom Biskupa opro Dogmi, klasičan je argumenat za »Tertium datur« latinske filozofsko-etičke orijentacije u najnovije vrijeme, koja se sa historijskim koncepcijama Račkoga, Kukuljevića ili Nodila podudara sa čitavim nonkonformizmom naše kulturne i političke historije.« (Uvodna riječ za časopis »Danas 1952«, Forum, 1962, 5). Takvi su stavovi ipak rjeđi u usporedbi s onima koji se zasnivaju na negativnoj valorizaciji što obilježuje cjelinu Krležina odnosa prema čitavu razdoblju i vodećim hrvatskim političarima XIX. st.

Do. R.