Našem prijatelju Amicusu

»NAŠEM PRIJATELJU AMICUSU«, polemički članak objavljen s potpisom Uredništva u Plamenu (1919, 14). Tim se napisom prekida rasprava između Plamena i D. Prohaske obnovljena nekoliko mjeseci nakon godišnje skupštine DHK i komentara Jugoslavenske njive o njezinoj »rezoluciji« za »slobodu govora« kao odgovora »megalomanskim vikačima« oko Plamena. Baveći se skupštinom koja je stvarne prijedloge iz Plamenova pisma zapravo odbila, Krleži nije bilo teško proniknuti u autorstvo opaske iz Njive, njezina stalnoga kritičara i negatora Plamena, »famoznog Dr. D. P.« Grobnica u Gundulić-Hotelu, Plamen, 1919, 12). Prohaska se ne osvrće na to »prepoznavanje«, shvaća građanski otpor spram Plamena svojom potporom, preuzima ulogu njegova tumača te u tekstu Književna tajgetska pećina, potpisanim u Njivi pseud. Amicus, oštro komentira prospekt Plamena. Ponavljajući optužbe, Prohaska tvrdi da su svi tekstovi koje Plamen objavljuje banalna, nepismena i neoriginalna kompilacija zapadnoevropskih strujanja. Odgovor Plamena u formi izravnog retoričkog obraćanja samom Prohaski (naslov, zaključni pozdrav), intoniran je kao persiflaža kojom se ismijavaju Prohaskine karakterne osobine i književno djelovanje. Zauvijek »pokopanog« Prohasku (Smrt gospodina Prohaske, Plamen, 1919, 8), »uskrslog« kao Amicus, upućuje Plamen čitatelja, lako je prepoznati. Odaje ga »tipična erudicija svojstvena dobro vaspitanoj guvernanti« i »metoda profesorskih kritičara koji su umetnost rasekli na rajone«, pa Prohaska nije ništa drugo do »književni eunuh«; značaj mu je koliki i Kuhaču, Arnoldu, Hraniloviću ili Šegviću - time se još jednom negira Prohaskina individualnost i upozorava na sterilnost njegova djelovanja u hrvatskoj kulturi.