NEHAJEV CIHLAR, Milutin

NEHAJEV CIHLAR, Milutin, književnik (Senj, 25. X. 1880 - Zagreb, 7. IV. 1931). Gimnaziju polazio u Senju i Zagrebu; uređivao đačke listove Nada (1896) i Nova nada (1897-98). Studij kemije upisao 1898. u Beču, gdje je 1903. doktorirao. Od 1904. radio na gimnaziji u Zadru, te 1905. pokrenuo časopis Lovor. Bio je u uredništvu Obzora 1905-06, odlazi u vojsku (1906), potom preuzima uređivanje časopisa Balkan u Trstu (1907). Asistent na Agrokulturnokemičkom zavodu u Križevcima (1909-11), do smrti opet u Zagrebu - radi u raznim novinama, najduže u Jutarnjem listu, kojemu je bio i urednikom. Biran je za predsjednika DHK (1926), te za umjetničkog voditelja Hrvatskoga pjevačkoga saveza (1928). Pisao je romane (Bijeg, 1909; Vuci, 1928), pripovijesti (Veliki grad, 1919), drame, književne i političke eseje (nedovršena monografija Rakovica, 1932), prevodio operna libreta s nekoliko jezika, a u hrvatskome i njemačkom tisku u Zagrebu objavljivao kazališnu, glazbenu i likovnu kritiku (1896-1928).

U zagrebačkim redakcijama i salonima mladi Krleža nije mogao mimoići Nehajeva: pamti ga tako u zapisu o Matoševim karminama (1914) kod M. Marjanovića (Fragmenti dnevnika iz godine 1943, Forum, 1972, 3). Premda se taj krug ubrzo raspao, a iz Krležinih uspomena (Davni dani, Zapisi sa Tržiča) progovara i stanovit animozitet spram Nehajeva, održali su korektan odnos. U tekstu napisanu povodom drame U agoniji 1928, a objavljenom iz ostavštine (U agoniji. Bilješke o drami Miroslava Krleže, Riječka revija, 1962, 3-4) Nehajev se primjerice poziva na svoj razgovor s Krležom »poslije premijere« kada mu je »doživljaj« upotpunila njegova izjava da kani »stvoriti nešto što će ostati«. K. je još 1924. zacijelo dirnuo Nehajeva osvrćući se u jednom od »bečkih pisama« na novelu Veliki grad kao jedini »naš književni pokušaj da bi se Beč fiksirao umjetnički« (Bečko pismo I, Hrvat, 13. XII. 1924). Kada je 1926. taj feljton izašao u knjizi Izlet u Rusiju, Nehajev ne štedi u uzvraćanju komplimenata - posljedice rata crtali su mnogi ali nitko kao Krleža; on je kvalificiran sudac, opažatelj i kritičar političkih i književnih prilika. Napisavši i prije o njemu zanosnih riječi, povodom Golgote, čija mu je premijera bila »jedna od onih večeri koje se ne zaboravljaju« (Golgota, Jutarnji list, 5. XI. 1922), odnosno Vučjaka u kojem prepoznaje autobiografizam boli i negacije (Vučjak, Jutarnji list, 4. I. 1924), K. mu se Izletom u Rusiju potvrđuje »kao danas naš najjači pisac« (Jedan literarni događaj. Miroslav Krleža »Izlet u Rusiju«, Jutarnji list, 4. VII. 1926). Što je Krležu navelo da se suzdrži od sustavnije ocjene jednog od svojih postojanih afirmatora iz kruga građanskog tiska možda dade naslutiti pjesma Nad otvorenim grobom, tužni zbore, nastala prema iskazu E. Čengiću (S Krležom iz dana u dan, IV, Zagreb 1985) povodom njegove smrti.

N. Fa.