Nekoliko riječi o malograđanskom historizmu hrvatstva uopće

»NEKOLIKO RIJEČI O MALOGRAĐANSKOM HISTORIZMU HRVATSTVA UOPĆE«, zajednički naslov dvaju eseja (I. Odlomci predgovora jedne studije o hrvatsko-srpskom problemu; II. O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva) objavljenih u Književnoj republici, 1926, knj. III, br. 6. Pod naslovom Nekoliko riječi o malograđanskom historizmu uopće, s podnaslovom Odlomci predgovora jedne studije o hrvatsko-srpskom problemu, te s novim naslovom prvog eseja: Malograđanska historijska shema, objavljeni su u knjizi Deset krvavih godina (Zagreb 1937). Pod istim nadnaslovom, ali s podnaslovom premještenim pod naslov prvog eseja, izlaze u Deset krvavih godina (Zagreb 1957). Objavljivani su i kao zasebni tekstovi.

Oba eseja zauzimaju središnje mjesto Krležine političke esejistike, u kojoj se i inače bavi uglavnom hrvatskim problemom. »Preslabo da se riješi vlastitom snagom, a prejako da bi prestalo postojati«, za Krležu povijesno pitanje Hrvatske i hrvatstva znači jednu od osnovica njegova ukupnog djelovanja. Matoš je pod Barrèsovim utjecajem uljuljkivao Hrvatsku u san o idealnom identitetu rodnog tornja i krova, a K. je odlučio progovoriti o povijesnom i geopolitičkom realitetu te o krutoj društvenoj zbilji. U tekstu Malograđanska historijska shema, K. jezikom neumoljiva suca i analitičara hoće polemički utvrditi činjenice, ali s jasno izabranim političkim idealima i otklonima. Hrvatsku svijest drži malograđanskom i nedoraslom stvarnome stanju svijeta, a zbog neispunjenih težnji kobno zaostalom i za modernim kapitalizmom i za postoktobarskim socijalizmom. U svoj obračun s hrv. prošlošću i sadašnjošću K. načelno kreće s marksističkih pozicija: za njega je lenjinizam jedini univerzalni svjetionik i autentični ishod europskih prosvjetiteljskih nastojanja. U tome je jednak mnogim europskim intelektualcima svog vremena, ali njegova differentia specifica ipak je hrvatsko nacionalno pitanje. Ono je za njega neodvojivo od južnoslavenskoga kompleksa općenito. Pod dojmom Radićevih kolebanja u političkom životu prve Jugoslavije, a tumačeći hrv. nacionalni interes marksističkim instrumentarijem, K. doživljava hrv. povijest kao niz poraza i lanac tragičnih pokušaja bez pozitivnog rezultata. Uzroci su složeni i mnogobrojni: od nenaklonih prilika do nerealnih odgovora, za što je kriva hrvatska nesposobnost procjene političkih činjenica. Nerazvijena malograđanska struktura nije dorasla zahtjevima vremena. S gorkom ironijom, K. Hrvatima nabraja kobne povijesne pogreške i politička nesnalaženja. Negatorski žar njegove ranjivosti ide do toga da poriče legitimitet onodobnome hrvatskom društvenom, gospodarskom, vjerskom i kulturnom ustroju, a s pouzdanjem u neostvarene socijalne energije hrv. puka. Za hrvatstvo ne vidi rješenja bez odluke na cijelome balkanskom ozemlju: kad bi Hrvati i ostvarili sami svoj suverenitet, ne bi se dogodilo ništa, jer bi opet morali pribjeći traženju jačega gospodara.

U komplementarnom eseju O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva, K. je i emocioniran i jedak prema predmetu svoje analize. Jalovo rodoljublje »koje sanja« samo gubi društvenu energiju. Patriotizam frustriran proturječnim elementima stvarnosti gubi snagu upravo u tom raskoraku. Tu politički i socijalno slijepu nacionalnu »svijest« K. želi probuditi do pojma klasne podvojenosti: Hrvati iz poplavljenog Trnja i Hrvati iz hotela »Esplanade« kao da i ne pripadaju istoj povijesti/naciji: jedni se obmanjuju da su u »Evropi«, a drugi žive »zaostalo žalosno balkansko stanje«. Rješenje vidi u socijalizmu, jer tadašnja stranačka politika znači izdaju nacionalnih interesa. Govoreći o »doktorima, advokatima i svećenicima iz Narodnog vijeća SHS«, koji su 1918. panično pristali na »prisajedinjenje« u času kad je »sve bilo zrelo za akciju lenjinskog tipa«, napao je i Domjanića kao primjer književnoga i političkog nesnalaženja pred velikom povijesnom temom. Takva ljubav spram hrvatstva ne može promijeniti zaostalost i natražnjaštvo. U tim politički ključnim esejima, K. je kritički provokativno utvrdio toliko akutnih i kroničnih hrvatskih problema, da dijagnostičke njihove vrijednosti snažno prerastaju piščeva osobna politička uvjerenja i recepture, ostajući trajno u temeljima svakoga ozbiljnog promišljanja o Hrvatskoj i Hrvatima.