Nemir

»NEMIR«, pjesma u prozi prvi put objavljena u Književnoj republici, 1925, knj. II, br. 6, zajedno s pjesmama u prozi Čežnja, Mrtvi, Samoća posljednja i Pjesma umora, tuge i nesposobnosti pod zajedničkim nazivom Lirika, a zatim u Pjesmama u tmini (Zagreb 1937) kao dio ciklusa Jedanaest lirskih motiva u prozi, te u konačnoj verziji ciklusa, pod nazivom Lirski motivi u prozi, u knjizi Poezija (Zagreb 1969).

Pjesma već od naslovnog motiva repeticijom (tri se puta u tekstu ponavlja leksem nemir) tematizira nemir, a taj dinamizam preslikava se i na mikrostrukturnu razinu pjesme, od sintaktičkoga ustroja (kratke rečenice) do semantičkoga rasporeda tekstovnoga materijala i »onomatopejskoga« klokotanja vode. Osnovna se tematizacija stanja nemira lirskoga subjekta ostvaruje motivima koji signiraju različito senzitivno iskustvo: od auditivnoga, vizualnoga pa čak i taktilnoga, do zbivanja kao povijesnoga procesa s imanentnom dinamizacijom, koja ovdje asocira filozofsko-ontološki status lirskoga subjekta. Taj se dinamizam čak i pojačava motivom slike, ikone, slikarskim »rekvizitom«, čiji se opis sadržaja ne precizira, ali je motivskim segmentom srebrna okvira simbolom njezine vrijednosti. To je zapravo autentični prostor u koji lirski subjekt uranja kao u vlastitu oazu čistote, tišine, prisebnosti i pribranosti kao i mogućnosti »pranja« od nemira.