Nenadejano bogčije zveličenje

»NENADEJANO BOGČIJE ZVELIČENJE«, balada prvi put objavljena u Dijalektičkom antibarbarusu (Pečat, 1939, 8-9) zajedno s još četiri balade (Strašilo straši gleb europejajnjski, Gumbelijum roža fino diši, Galženjačka, Mizerere Tebi Jeruzalem), a zatim u II. izdanju knjige Balade Petrice Kerempuha (Zagreb 1946). Balada ima kratku formu (samo 16 stihova), koju uz početnu i završnu tercinu tvori još pet distiha pomoću kojih pjesnik uvodi osnovnu temu - viziju sudnjeg dana kao mogućeg oblika vanshajanja. Podnaslov pjesme Spomen na jen hispanjski kipec asocira i na bogato španjolsko sakralno slikarstvo s temom smaka svijeta, te na slikara F. Goyu i njegove brojne motive smrti i apokaliptičnih vizija, ali asocira i na aktualna pov. zbivanja u Španjolskoj. Međutim, u pjesničkim slikama balade primarna je osobna, ironijsko-sarkastična autorova interpretacija biblijske legende i priče o sudnjem danu čije slike podsjećaju na srednjovjekovne obrade toga motiva, kao i na pučke predaje pothranjivane crkvenim propovijedima u starokajkavskoj književnosti. Naivni privid pučkog i kmetskog vjerovanja u prekogrobni život i Božju pravdu na drugome svijetu dostiže u baladi ironijski klimaks u grotesknoj slici čudne povorke »romara, cafuta i fakina« koja se, paradno dekorirana glazbom, cvijećem i grančicama ružmarina, pomalja u »đunđastej Sikstini« kao simbolu pravednoga Boga, čije je remek-djelo, ustrojstvo rajskog života, istodobno osvijetljeno u Keglovichiani s pozicije neposrednoga kmetskog iskustva. Na taj se način konačan obračun sa svim ljudskim nepravdama pretvara u svoju suprotnost, pa je ta balada demistifikacija i deziluzija vjekovne kršćanske predaje i mita, trajno živoga, ali i osporavanoga.