NEVISTIĆ, Ivan

NEVISTIĆ, Ivan, književnik i publicist (Duvno, 1899 - Beograd, 1941). Gimnaziju pohađao u Mostaru, studirao u Beču i Zagrebu, gdje je doktorirao. U književni život ulazi 20-ih godina kao suradnik Pokreta i Orkana, potom jedan od urednika obnovljenoga Vijenca (1923-28). Objavio je monografije o Donadiniju i Gjalskom te Liriku na bespuću (1927), zbirku »impresija o srpsko-hrvatskoj modernoj lirici«. U početku 30-ih godina postaje zagrebačkim dopisnikom Pravde, pretpostavljajući sve više književnokritičkomu angažmanu publicistički angažman, pa pred rat odlazi u Beograd, gdje mu se za njemačkog napada gubi trag.

Baveći se Krležom tijekom čitava razmjerno kratkoga ali intenzivnoga kritičarskog opserviranja hrvatskih književnih i kazališnih prilika, a potom i kao izvjestitelj utjecajnoga beogradskog dnevnika, Nevistić je njegov dosljedan osporavatelj. U tekstu Vučjak (Orkan, 1924, 4-5) Nevistić upozorava na »opasnost« od Krležina Vučjaka, držeći ga »inkarnacijom skepse, pesimizma, očaja i fatalizma«, tvrdeći da vodi u »dogmu« reakcionarnoga, a ne revolucionarnog ambijenta. Uspoređujući tu Nevistićevu tvrdnju s prvom njegovom ocjenom Krleže, izrečenom također na temelju »domobranskog ciklusa« (Slikar disolucije: novelista M. Krleža, Pokret, 5. III. 1922), Lasić zapaža zaokret, od suzdržane simpatije prema definitivnoj antipatiji, da bi skoro Nevistićevo inzistiranje na Krležinu »degeneričkom fatalizmu« kao »opadanju« protumačio u kontekstu Nevistićeve pripadnosti Marjanovićevu krugu od kojega se K. udaljio.

U tekstu Donadini, Dostojevski i Ivan Nevistić (Književna republika, 1927, knj. IV, br. 3-4) K. je polemički obradio Nevistićevu studiju o Donadiniju, dokazujući kako je pisana proizvoljno i nekompetentno. Nevistić je polemički uzvratio stilskom raščlambom Krležinih tekstova i osobnim aluzijama (na »pitomca domobranske škole«) u napisu Slučaj Hanžeković-Krleža (Vijenac, 1927, 17). Ustrajući na odbacivanju Krležina teatra (Miroslav Krleža: U agoniji, Vijenac, 1928, 5), Nevistić negativno ocjenjuje i njegovu prozu (Povratak Filipa Latinovicza), predbacuje Krleži feljtonizam; Krležinoj lirici pak prigovara da je usredotočena na »jake naglaske« koji zaokupljaju čitatelja »čak i onda kada stihovi nemaju ni pravoga smisla«.

Svoga davnog negatora K. se sjetio u Promemoriji istraživačima tzv. »sukoba na ljevici« (Dijalektički antibarbarus, Sarajevo 1983), priznajući mu ironično status »istaknutog imena« među »režimskim perima«.

Vl. Bo.