Ni med cvetjem ni pravice

»NI MED CVETJEM NI PRAVICE«, balada prvi put objavljena u Ljubljanskom zvonu (1936, 7-8), a potom u Baladama Petrice Kerempuha (Ljubljana 1936). Ima šezdeset stihova različite duljine, raspoređenih u dvanaest strofa (jedna tercina, šest katrena, jedna kvintina, dvije septine, jedna oktava i jedna strofa od devet stihova). Stihovna i strofna raznolikost balade u funkciji je njezine unutarnje dramatike, koja alegorijskim diskursom oblikuje temu nepravednog ustrojstva svijeta i društva. Međutim, alegoričnost balade prožeta je snažnim ironijsko-satiričnim diskursom kojim se potencira društvena, socijalna, mentalna, pa i svjetonazorna bipolarnost svijeta prožetog antitezama dobra i zla, pravde i nepravde, gospodara i potlačenih. Satira nije usmjerena samo prema nositeljima i braniteljima postojećega bipolarnog ustrojstva nego i spram obespravljenih koji svojom pasivnošću, poltronstvom ili čak mentalnom inertnošću prihvaćaju takvo stanje. Koristeći se bogatom kajkavskom nomenklaturom cvijeća i prirodnih pojava (veći dio toga nazivlja registriran je kao jezične pučke tvorevine u knjizi M. Langa Samobor, što je indikacija geneze te balade, kao i nekih drugih), K. je u neuglednom i smrdljivom trpucu pronašao lirskog protagonista i to polemičara, buntovnika, najavljivača korjenitih društvenih promjena, ali i tihog rezignatora koji se sa svojim položajem na dnu društvene ljestvice miri unaprijed, čak i u novome poretku, pronalazeći osobno zadovoljstvo u smjeni onih koji taj poredak simboliziraju. Na taj je način revolucionarni ton balade omeđen rezignacijskim pomirenjem obespravljenih s postojećim i nepromjenljivim ustrojstvom svijeta, koji je u baladi razobličen i predočen u svakodnevnom antagonizmu. Tvrdoglavi trputac vodi jedak, žustar i polemičan dijalog uime velike skupine slična statusa i shvaćanja, a kao protagonist spoznaje o nepravdi najdirektnije se konfrontira s antagonistom istoga genetičkog soja, ali povlaštenoga socijalnog položaja. Trpučev antagonist u baladi je gumbek, koji simbolizira ideju prihvaćanja postojećih odnosa, samozadovoljstva i poltronstva. Na sudaru takvih shvaćanja raste dinamika i dramatika balade čiji je dramski klimaks u završnom dijelu, u trpučevu sažimanju slike obespravljenosti ilustrirane naturalističkim detaljima i snažnim kontrastima (»Po nami smrade krave i Cigan se posce /.../ Vu plahticam vašim božje dete spi«), kao i u prijetećem glasu pobune, prkosa i proročanstva. Originalnom, živopisnom i bogatom leksiku balade pridružuje se i ekspresivna ritmička podloga stiha, pojačana deminutivnim rimama višeslogovne podudarnosti, te grozdovima rima od kojih su akustički najimpresivnije jednoslogovne, što toj baladi daje obilježje skladne lirske kompozicije. Najavljena naslovom čija je alegoričnost jednoznačna i direktna, pjesnikova vizija svijeta svojim alegorijskim slojem aludira na sveopće načelo prisutnosti antiteza, bipolarnosti i disharmonije. Iskren i dubok humanistički prosvjed protiv takva stanja uzdiže baladu s razine socijalnog svjedočanstva na razinu pjesničke eksponiranosti i intimnoga opredjeljenja. Međutim, to Krležino opredjeljenje, kao i u nizu drugih slučajeva koji su ilustracija nesentimentalnog odnosa i emotivne suzdržanosti, u znaku je osobne rezignacije i satiričnosti nad svim oblicima rezignatorskog pomirenja. Na taj je način temeljni, pobunjenički ton balade i sam dobio svoju antitezu u pjesnikovoj reakciji.