Noć u lipnju

»NOĆ U LIPNJU«, pjesma prvi put objavljena u Plamenu, 1919, 1, s naznakom Iz ciklusa: Pir iluzija; kao dio toga ciklusa objavljena je u knjizi Lirika (Zagreb 1919), a u konačnoj verziji u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Slobodnog je stiha i proizvoljne rime. U ranijoj Krležinoj pjesničkoj fazi opsesivna tema žene, koja je uvijek bila prikazana antitetički, u ovoj je pjesmi obrađena na prepoznatljiv način: kao najveće dobro, zaštitnica, stvoriteljica, oduhovljujući princip. U nokturalnoj atmosferi pjesme ističe se divinizirana slika žene (»Tijelo je žene bijelo, ko mramor antičkih kipova«), a u njoj je suprotstavljena slika muškarca kao bića ispunjena brigom i tjeskobom (»Čovjek stoji blijed i žalostan, / i miso mu se samotna i jadna / u bolesnom kvrči grču, / i po brazdama mu čela teče kipući znoj.«). Tako dinamiziran u mlačnoj atmosferi noći čovjek s predanjem cjeluje ženu i u njoj vidi simbol svetice, naglašen bjelinom ženskoga tijela. Čovjekova himna posvećena ženi završava idolopokloničkim tonom potpuna prepuštanja njezinoj zaštiti. Centauri koji opsjedaju čovjeka (»Sad blistavi kentauri njište mojom dušom, / i kopitom me metalnim o tvrdo biju čelo.«) simboliziraju puteno, prirodno, koje čovjek isprva razdire a zatim postupno nestaje u oduhovljujućem i zaštitničkom liku žene (»Nek rani mojoj povez bude, Ženo, tvoje velo!«).