Nokturno u samotnoj sobi

»NOKTURNO U SAMOTNOJ SOBI«, pjesma prvi put objavljena u Savremeniku, 1923, 2, zajedno s još osam pjesama pod zajedničkim nazivom Lirika (1920), a zatim u Knjizi lirike (Zagreb 1932) kao dio ciklusa Pjesme o rezignaciji; u Pjesmama u tmini (Zagreb 1937) uvrštena je u ciklus O vremenu i o smrti; u konačnoj verziji objavljena je u knjizi Poezija (Zagreb 1969) kao dio ciklusa Pjesme o rezignaciji.

Po svojim osnovnim tonovima umnogome je nastavak pjesme Rezignacija iz istoga ciklusa, ne samo po sumornome raspoloženju i nokturalnoj atmosferi nego i po meditativnom karakteru koji se proširuje do spoznaje o prolaznosti i relativnosti postojanja: »Čas jesmo, čas nismo. Kao Sve! I Svi Mi! / I opet će svjetlost rasti, trudnjet mjesec i mirisati voće, / a nas biti ne će! / Nad nama će duše da nove snove toče, / i sve će teći, ko što i sad teče«. Takvo lirsko poentiranje zatvara i čini skladnim nokturalno raspoloženje u kojemu pjesnik prigušenim tonovima (tiho, nijemo, gnjilo, teško, crno, napeto) razvija svoje »crne misli« o životu i smrti (»Svaka božja noć po smrti miriše«), pune tjeskobe (»čovjek sjeme sije, smrt gnjilo voće kosi«), o relativnosti ljudskih snova i napetim nervima, o neizvjesnosti svakoga novog dana čija jutarnja svjetlost rasplinjuje noćne sumnje (»i čovjek nikad ne zna / kud smjera put: na pir, na sprovod ili na karmine?«). U pozadini takvih trajnih čovjekovih intimnih drama K. tek naznačuje indiferentan mir zvijezda koje tek »nijemo blistaju i kruže« u modroj kupoli, čime još više naglašava osnovno raspoloženje i lirsku kontemplaciju.