O društvenom nagonu

»O DRUŠTVENOM NAGONU«, dijalog, izvorno dio Krležina dnevnika iz 1942, prvi put objavljen kao dio cjeline Razgovor o istini, o historiji, o socijalizmu, o idejama i o posljednjim stvarima u časopisu Literatura (1957, 1). Ponešto prerađen, uvršten je kao poseban esej u knjigu Eseji IV (Zagreb 1963).

Tema je dijaloga čovjekov društveni nagon, a sudionici zastupaju različite poglede. Prvi razumije društveni nagon kao unutarnji poriv, često suprotan razumu. Riječ je o nekoj vrsti povezanosti koja se u svakom biću javlja iz osjećaja solidarnosti s patnjama pripadnika iste vrste. Drugi drži da je snaga društvenog nagona uvjetovana inteligencijom vrste na koju utječe količina negativnog iskustva te je sklon suvremena zbivanja tumačiti hegelovski. Tako je za njega postojeća povijesna situacija tek jedno razdoblje u objektivaciji duha, a svrha je društvenog nagona ili ljudske naravi puko mehanička. Prvi će potom uvesti u raspravu Darwina i Marxa kao umirujuće i pouzdane filozofske putokaze, posebice ideju potonjega o uvjetovanosti svijesti društvenim stanjem. Drugi će djelomice prihvatiti spomenuta stajališta te završiti sudjelovanje u razgovoru tezom kako su izumi ključna pretpostavka društvenog napretka i izlaska ljudi iz prethistorije. Njegov sugovornik, međutim, zaključuje raspravu upozoravajući na pogubnost izuma s obzirom na trenutno povijesno stanje.