O Erazmu Rotterdamskom

»O ERAZMU ROTTERDAMSKOM«, esej nastao 1942; prvi je put objavljen (s uvodnom napomenom i s pjesmom Samo se stihom može reći to kao epilogom) u časopisu Republika (1953, 1), a zatim, bez uvodne napomene, u knjizi Eseji I (Zagreb 1961); u knjizi O Erazmu Rotterdamskom (Sarajevo 1979) esej je ponovno objavljen s uvodnom napomenom.

Esej je ključna točka u razvoju Krležina zanimanja za intelektualni profil i djelovanje Erazma Rotterdamskoga. To se zanimanje započelo 30-ih godina, o čemu svjedoči povremeno spominjanje Erazma i aluzije na njega u Krležinim beletrističkim i esejističkim radovima. Izravan je povod eseju iz 1942. negativna kritika madžarskoga prijevoda Erazmove Pohvale ludosti, objavljena u budimpeštanskom dnevniku Pester Lloyd. Okolnost što se u novinama jedne osovinske i totalitarne države Erazmo svrstava među nepoželjne pisce, navodi Krležu na zaključak da se tragično stanje ranonovovjekovnoga europskoga društva, što ga je Erazmo osvijetlio svojim prodornim kritičkim intelektom, preslikava i u aktualnom povijesnom času: »Prezirati profani zveket oružja, nadahnuti se uzvišenom duhovnom vrijednošću moralne i estetske ljepote [...], to po 'Pester Lloydu' znači djelovati korozivno, u okviru dugih stoljeća, sve do danas!«. Misao o podudarnosti Erazmove epohe i suvremene povijesti (»u ovom razgovoru s mentalitetom jednog vremena koje nas tako fatalno podsjeća na šesnaesto stoljeće«) prožimlje čitav esej. Pritom se nerijetko stječe dojam da K. u Erazmovu napetu odnosu prema vlastitom vremenu, u njegovim otvorenim i prikrivenim sukobima s vjerskim i političkim autoritetima, nalazi i metaforu svoga položaja u hrvatskoj kulturi, kako ga je osmislio u polemikama iz knjige Moj obračun s njima. Opsežan, prilično jednoličan, a u kompozicijskom pogledu ne odviše uredan esej zaključuje se ironičnim zapažanjima o sudbini Erazmova djela u atmosferi osovinskoga totalitarizma (»Logično je, prema tome, da Hortyjev 'Pester Lloyd', godine 1942. mjeseca augusta smatra Erazma pojavom opasnom po razvoje evropske civilizacije [...] i da preporučuje da se obustavi štampanje takve proze o kojoj ni gospodin Rosenberg nema najpovoljnije mišljenje«). Slijedi, kao epilog, duga pjesma Samo se stihom može reći to, u kojoj se razrađuje misao o aktualnom svjetskom ratu kao smrtnom času Europe. U skladu s temom eseja, pjesma svoju dijagnostičku oštrinu djelomično posuđuje od književnih očitovanja ranonovovjekovnoga kritičkoga uma, doduše, manje od Erazmovih obračuna s institucionaliziranom ludošću, a više od Shakespeareovih dramskih monologa, od kojih pokušava preuzeti i jampski pentametar.

LIT.: S. Lasić, Tri moderna pogleda na Erazma Rotterdamskog: Huizinga, Zweig, Krleža, Gordogan, 1985, 19.