O Kranjčevićevoj lirici

»O KRANJČEVIĆEVOJ LIRICI«, esej objavljen u Hrvatskoj reviji, 1931, 3, zatim u knjizi Eseji. Knjiga prva (Zagreb 1932). Uvršten je u knjigu Eseji III (Zagreb 1963). Jedan je od najpoznatijih Krležinih eseja; objavljen je u više antologija.

Esej o Kranjčeviću, uz neke druge tekstove okupljene u Esejima iz 1932 (članci o Križaniću i o Lj. Wiesneru), dokument je Krležinih svjetonazornih i estetičkih preorijentacija u drugoj pol. 20-ih godina. Do sredine 20-ih godina K. je prema hrv. knjiž. prošlosti uglavnom nezainteresiran, čemu je uzrok više njegova revolucionarna vjera u mogućnost zasnivanja nove kozmopolitske civilizacije nego isključivo estetički kriteriji. Kasnih 20-ih godina K. postupno, ali i konačno revidira svoj revolucionarni entuzijazam, čime se donekle mijenja i njegov stav prema domaćoj kulturnoj baštini. Hrvatska književnost pretvara se u njegovim očima u fundus književnih djela pretežito uvjetovanih estetičkim standardima i ideologijama vlastitoga vremena, najčešće i skučenošću hrv. kulturnih prilika. Među tim djelima ima, doduše, mnogo slabih, estetički manje vrijednih, koja pasivno odražavaju nepovoljne okolnosti svoga nastanka, ali ima i dometa koji zaslužuju, kadšto i uz uvjet ublažavanja estetičkih kriterija, da budu predmetom reinterpretacija i pozitivna vrednovanja. Jedan od takvih dometa hrv. književnosti prepoznaje K. u lirici S. S. Kranjčevića, o kojoj se pozitivno izrazio već u eseju Hrvatska književna laž.

Povoljnom vrednovanju Kranjčevićeve lirike pristupa K. ne krijući - nego, dapače, otvoreno izražavajući - negativan stav prema mnogim formalnim i izražajnim kvalitetama Kranjčevićevih pjesama, čak i prema ideji ljepote koju te pjesme podrazumijevaju (»U Kranjčevićevim slikama često se javlja lirika najbanalnijih obojadisanih razglednica s romantikom Trnoružice i Pepeljuge i kičem božićnog nakita«). Većina se tih prigovora Kranjčevićevoj lirskoj estetici zasniva na Krležinu iskustvu simbolističke, secesijske i uopće esteticističke europske lirike, s kojom Kranjčević, premda njezin suvremenik, nije imao doticaja. Nedostatke Kranjčevićevih pjesama K. obrazlaže niskim estetičkim standardima hrv. pjesništva XIX. st., o čemu u eseju ima mnogo pojedinačnih, često i ironično-duhovitih zapažanja. Kranjčeviću, međutim, priznaje da se iznad standarda svoga vremena višestruko izdizao: ponajprije, vjerodostojnošću osobnoga iskaza (»u Kranjčevićevoj lirici osjeća se ranjeno vikanje u tminu«), zatim sposobnošću da pjesnički izrazi socijalnu problematiku (»Kroz njegove fraze proviruju krpe stvarnosti: sive krpe krša, gladnih prosjaka, slijepaca, kljastih invalida...«), a najposlije i povremenim zahvatima u teme strane našoj prošlostoljetnoj lirici, među kojima K. na prvo mjesto stavlja česte Kranjčevićeve kozmičke motive (»Dok je čitava lirika njegova vremena dosadno sviranje na gitari, Kranjčević u svojim dobrim pjesmama otvara zvjezdane prostore. On ima snage da nas iz najcrnje bezizlaznosti pokrene u astralne otvore, koji nisu rupice na romantičnom kaleidoskopu pjesničkih alegorija, nego doista vonjaju po vulkanskoj lavi meteora«). Više od ostalih Krležinih tekstova o temama iz hrv. knjiž. baštine, esej o Kranjčeviću utjecao je na domaću znanost o književnosti. Većina radova o Kranjčeviću nastalih u našem akademskom miljeu od 30-ih godina do danas eksplicitno ili prešutno prihvaća vrijednosne stavove i polazišta Krležina eseja.