O Lenjinu

»O LENJINU«, članak o V. I. Lenjinu, listopadskoj revoluciji i izgledima socijalizma, izvorno objavljen u knjizi Izlet u Rusiju (Zagreb 1926) pod naslovom Nekoliko reči o Lenjinu. Pod naslovom O Lenjinu uvršten je u Knjigu studija i putopisa (Zagreb 1939) i Izlet u Rusiju 1925 (Beograd 1958). Za razliku od većine drugih sadržaja knjige, a slično člancima O značenju Ruske revolucije u okviru imperijalizma i Nad grobom Vladimira Iljiča Uljanova Lenjina, nema žanrovske oznake putopisne proze. Od članka Nad grobom..., koji je pretežno literarnoga karaktera, razlikuje se pak razmjerno visokim stupnjem historiografske činjeničnosti. Uopće se može smatrati ponajmanje literarnim Krležinim iskazom o Lenjinu i lenjinizmu, premda se i u njemu povremeno uspostavlja lirskodoživljajni odnos prema predmetu.

Prvi dio članka posvećen je značenju listopadske revolucije u kontekstu I. svj. rata, pri čemu K., kao u većini drugih svojih tematski srodnih tekstova, inzistira na tezi da je revolucija pridonijela okončanju rata (»Lenjinizam progovorio je međunarodnim ratujućim masama kao simbol mira, i u tome je bila njegova snaga i tajanstvo njegove magije. Ljudi su ustali iz rovova, prerezali bodljikave žice, odbacili oružje...«). U drugom je dijelu članka riječ o odnosu između kapitalističkoga sistema i ratova u novijoj europskoj povijesti, gdje K. nastoji dokazati neuklonjivu tendenciju kapitalističkoga načina proizvodnje da potiče političke sukobe i ratove. Pritom autor, polazeći od činjenice da je kapitalizam dobrim dijelom preživio I. svj. rat, izražava bojazan od novih svjetskih sukoba (»Nered u međunarodnoj produkciji i imperijalistička borba za tržište prouzročili su međunarodnu konflagraciju 1914, a sve te komponente djeluju danas istom, a u mnogom pogledu još i potenciranijom snagom«). Sljedeća su tema članka krize suvremenoga kapitalističkog sistema, za koje K. vjeruje da su konačne, a tumači ih na osnovi nepokolebljive vjere u marksističku teoriju kapitalizma kao konfliktnoga društva koje sadržava neuklonjive uzroke vlastite razgradnje. Zanimljivo je da K. sliku krize suvremenoga građanskog društva opširno dopunjuje kritičkim prikazom stanja u modernoj europskoj kulturi i umjetnosti, koju smatra »dekadentnom« (»Građanska Europa, doista, po nekim znacima, propada. Ne samo da je sveukupna međunarodna politika postala bestidnom trgovinom principa i ideja, prostitucijom za volju materijalne vlasti [...], već se ti isti simptomi nemira, povišenoga pulsa i uzrujane vibracije od želje za ispraznim dobitima javljaju u svim duhovnim oblastima«). Široko razrađena misao o krizi građanskoga društva služi Krleži, naravno, kao podloga za izricanje pozitivna suda o lenjinističkoj ideologiji i sovjetskom društvu, kojim se članak zaključuje. Za društvo zasnovano na lenjinističkim temeljima K. smatra da je beskonfliktno i internacionalističko te da kao takvo »svojim formatom« bolje odgovara »imperativu tehnokratskog vremena«. Mirenje s »tehnokratskim vremenom«, vjerojatno potaknuto upoznavanjem s Lenjinovim projektima industrijalizacije SSSR-a, nov je moment u razvoju Krležina odnosa prema dvadesetostoljetnoj civilizaciji. Dok mladi K. tehniku i njezin prodor u moderni svijet rada prima s odbojnošću, unoseći je kao negativnu vrijednost u svoje isprva antitetičko viđenje odnosa između prirode i povijesti, ovdje tehnika nastupa kao element pozitivne utopije. Tu je preorijentaciju, zajedno s njezinom lenjinskom inspiracijom, važno zabilježiti, jer je uvjetovala pregradnju čitava Krležina svjetonazora, uključujući i strukturu tematskih svjetova njegovih književnih djela.