O našoj inteligenciji

»O NAŠOJ INTELIGENCIJI«, napis prvi put objavljen u Književnoj republici, 1927, knj. IV, br. 1, a potom u knjizi Deset krvavih godina (Zagreb 1937). Podnaslovom Scene iz života jednog našeg hrvatskog odroda Krleža naznačuje i krug problematiziranja, odn. predmet sadržajne obrade, i formu, tj. način izlaganja problema. Na oba se plana prepoznaje bitna Krležina karakteristika; na prvome kritički, krausovski stav prema određenim pojavama tadašnje društvene scene, na drugome dramski impetus, odn. scenično strukturiranje radnje kako bi se dobilo na dinamizaciji, na agoničnosti, a eliminirala građa nerelevantna za strukturu društvenoga stratuma kakav se tim izlaganjem htio prezentirati. Razmatranje prati nekoliko scena iz života hrvatskog inteligenta koji je zapravo reprezentant tadašnjega stanja hrvatske inteligencije i njezina modela kameleonštine kao životne filozofije. Tako K. u »panoramičnom« zahvatu jednog »uzorka« izdvaja scene, odn. razdoblja njegova madžaronstva (sin je madžaronskoga unionista), njegovu idealističku, odn. vidovdansku etiku, što mu ne smeta da bude, kako K. ironijski zove taj tip ljudi, »talent za životnu stvarnost«. Potom slijedi impresija iz prvih ratnih dana, a u povodu događaja u Sarajevu, scena u vojnoj sudnici kad potpisuje smrtnu presudu dezerteru, potkraj rata s trijalizmom i nakon rata, kad je također pokazao veliku asimilatorsku sposobnost. K. upozorava na naš vjekovni tipični oportunizam spram jačega pa i uz nijekanje vlastite autentičnosti, što inače jednomu zapadnjačkom predstavniku istoga takva modela neće pasti ni na um. Uz to što je taj napis i iznutra građen po dramskome impulsu, formom dijaloga, teze i antiteze, on asocijativno prikuplja niz problema koji su doduše samo nabačeni kao naznake, ali je zato Krležino stajalište prema njima decidirano i jasno, počevši tako od autokriticizma upućena svakomu budućem kritičaru i proučavatelju njegova djela, obrane svoje poetike koja se temelji na korespondiranju s aktualnostima društvenopovijesne stvarnosti, do svojega stalnoga kontestatorskog stajališta i do jednako važne činjenice autokorekture: naime, kada K. govori »sam«, u svojim napadajima i pamfletima, on uglavnom negatorski nastupa spram hrvatske tradicije, a kad s nekim polemizira (kao ovdje s doktorom prava) tko niječe tu istu tradiciju, obično u korist strane, K. tada poziva tu istu tradiciju kao našu autentičnu vrijednost kako bi oponirao, odn. dokazao svoje stajalište i upozorio na povijesnu konstantu naše autohtonosti koja nam je i pomogla da ustrajemo i preživimo kao narod.