O Paracelzu

»O PARACELZU«, esej nastao 1942. kao dio Krležina ratnog dnevnika. Prvi je put, bez posebna naslova i zajedno s još nekoliko dnevničkih fragmenata, objavljen u časopisu Republika, 1955, 11-12, a kao poseban esej u knjizi Eseji II (Zagreb 1962). Plod je Krležina opsežna bavljenja temama iz povijesti antičke i ranonovovjekovne medicine za II. svj. rata.

Zapis o Paracelsusu vrlo je slobodno, »rapsodički« oblikovan esej u kojem se bez mnogo kompozicijskoga reda miješaju tri donekle samostalne kulturnopovijesne teme: Paracelsusova medicinskoantropološka doktrina, njezina svjetonazorna pozadina i duh Paracelsusove epohe. Krleža pokušava, uz znatan oslon na metode umjetničke proze, rekonstruirati i Paracelsusov ljudski lik, njegov karakter i temperament.

Paracelsusovo medicinsko učenje nije Krležu moglo privući iz istih razloga iz kojih su njegovu pozornost privlačili antički liječnici i ljekarnici (Hipokrat i dr.). K. je vjerovao da se u antičkoj medicini može ući u trag klicama filozofskoga materijalizma i znanstvenoga utemeljenja medicinske dijagnostike i terapeutike. Paracelsusova pak ideja ljudskoga tijela, čovjeka i bolesti - uvelike oslonjena na iracionalistička i hermetička učenja (astrologija, kabalizam) - znači, prema analognim antičkim koncepcijama, jasan nazadak (»kabalistička fiziologija objasnila je Paracelzu da je čovjek, rođen pod zvijezdama, sa zvijezdama vezan do smrti, a sokovi kao elementi medicine da su puke tlapnje i proizvodi Hipokratove uobrazilje«). K. podcrtava i Paracelsusovo robovanje pučkomu praznovjerju i folklornim predajama (»Vjerovao je da žena u menstruaciji može svojim dahom otrovati ogledalo...«, »Čarobnjak može da iz muškog sjemena izlegne čovjeka, ako je sjeme prije toga sakrio u toplu konjsku balegu...«). Razlozi zbog kojih se Paracelsus Krleži ipak učinio zanimljivom povijesnom figurom trojaki su. Prvo, K. nastoji pokazati da se Paracelsus, uza sav iracionalizam antropoloških i svjetonazornih polazišta, intuitivno ili na osnovi terapeutskih iskustava domogao korisnih uvida, posebno na ljekarničkom području (»Hermetik koji tumači da na ljudsku dušu djeluju nebeske inteligencije [...], taj ingeniozni farmacist prvi svjesno upotrebljava mineralne lijekove i, mjesto besmislene upotrebe šablonskih sirupa, prvi naslućuje djelovanje raznovrsnih kiselina i magnetizama na ljudski organizam«). Nadalje, K. se pokazuje vrlo osjetljivim za estetičke implikacije Paracelsusovih spisa, za koje misli da su nepravedno zanemareni (»Usprkos prodornim raketnim zaletima fantazije, [...] on je ostao estetski neocijenjen«). Najposlije, K. s mnogo odobravanja, čak i uživljavanja, prikazuje Paracelsusovu trajnu polemiku s autoritetima ranonovovjekovnoga društva (»liječnik koji suvereno prezire liječničku znanost, a liječnike uđuture«, »čovjek koji hoće da sruši medicinu«).