O patru dominikancu Jurju Križaniću

»O PATRU DOMINIKANCU JURJU KRIŽANIĆU«, esej izvorno objavljen u časopisu Književnik, 1929, 1, zatim pretiskan u knjizi Eseji. Knjiga prva (Zagreb 1932) te u knjizi Eseji III (Zagreb 1963).

Esej o Križaniću zanimljiv je dokument Krležinih svjetonazornih i ideoloških preorijentacija u drugoj polovici 20-ih godina. Do sredine 20-ih godina Krležin je odnos prema hrvatskoj kulturnoj povijesti, kao i prema povijesti uopće, uglavnom negativan, a osmišljen je revolucionarnom vjerom u mogućnost zasnivanja nove kozmopolitske civilizacije i novih društvenih odnosa, kojima će se prevladati ukupna povijest čovječanstva. Kasnih 20-ih godina K. postupno, ali i definitivno revidira svoj revolucionarni entuzijazam, čime se donekle mijenja i njegov stav prema univerzalnoj i nacionalnoj povijesti. Hrvatska povijest postaje za njega fundus negativnih, ali i pozitivnih događaja, pothvata i iskustava, od kojih neka zaslužuju da se reinterpretiraju i ugrade u aktualni duhovni život nacije. Jedan od najzanimljivijih i nadasve egzemplarnih sadržaja hrvatske kulturne prošlosti za Krležu su pothvati hrvatskoga redovnika J. Križanića vezani uz njegovu misionarsku djelatnost u Moskvi.

Krležino poznavanje Križanićeve biografije zasniva se uglavnom na lektiri Jagićeve knjige Život i rad Jurja Križanića (1917), koja tvori osnovu uvodnom, životopisnom dijelu eseja. Sigurno je, međutim, da je K. konzultirao i druga djela o Križaniću, koji je potkraj XIX. st. postao omiljenom temom europske slavistike. Krležin esej o Križaniću stoji u znaku dvaju spoznajnih interesa: u njemu se, s jedne strane, teži ocjeni Križanićeve osobe u njezinu povijesnom kontekstu, a s druge formulaciji natpovijesnoga, egzemplarnoga karaktera Križanićevih nastojanja, posebno njegove moskovske misije. Vrednujući Križanića u njegovu vlastitom vremenu, K. upozorava na velike raskorake između tadašnje duhovne razine europskoga Zapada i hrvatske ranonovovjekovne kulture, koje dovodi u vezu s perifernim kulturnogeografskim položajem hrvatskih zemalja i njihovom izloženošću stalnim ratnim opasnostima. Ne prešućujući, doduše, izolirane intelektualne i umjetničke dosege naših ranonovovjekovnih pisaca, K. ipak zaključuje da je Križanić »proživio svoj život usred neprekidnog krvoprolića, požara i kriminala«. »Razdrtu Hrvatsku« K., uostalom, smatra osnovnom inspiracijom Križanićevih moskovskih planova i akcija, koje tumači kao dio pokušaja da se kulturnim, vjerskim i političkim ujedinjenjem slavenskoga svijeta stvore uvjeti za realizaciju hrvatskih interesa: »s idejom jezičnog identiteta i jedinstva crkvenog, on (Križanić) je mislio, da je otkrio onu Arhimedovu točku, s koje je mogao da podigne Hrvatsku iz tursko-protestantskog kaosa u jednu zlatnu idilu apstraktne Moskovije«. Nadvremensku pak i natpovijesnu dimenziju Križanićeva djelovanja vidi K., s jedne strane, u njegovu odricanju od hrvatstva u korist slavenstva (po tome bi Križanić bio svojevrsna tipološka anticipacija iliraca, Račkoga i Strossmayera), ali i u njegovu neprepoznavanju »socijalnoga problema« kao osnovne motivacije povijesnih promjena, po čemu ga K. uspoređuje s Radićem i Supilom.