O pojavi Jana Panonija

»O POJAVI JANA PANONIJA«, esej objavljen prvi put u Vjesniku, 28. X. 1955, a potom u knjizi Eseji III (Zagreb 1963). Signiran je podnaslovom Fragment rukopisa iz oktobra 1942 god. To je angažiran kritički pledoaje za afirmaciju i uključivanje toga zaboravljenog (pred)renesansnog pjesnika u okvir nacionalne i (srednjo)evropske kulturne povijesti, jer je riječ o iznimnome i originalnom stvaraocu bogate pjesničke mašte i smionih asocijacija, koji se odupro rimskoj, cezaropapinskoj gravitaciji »pod maskom antičke inspiracije«. Fasciniran nekonvencionalnim likom i poezijom Janusa Pannoniusa, Krleža kritičku oštricu usmjeruje prema filistarstvu knjiž. povjesničara koji su tog pjesnika isključili iz svoga književnog vrta ili ga smatrali tek Marcijalovim plagijatorom. Kao dokaz općeg nemara i književnopovijesne kratkovidnosti apostrofira i sudbinu piščeva djela koje nije objavljeno, iako se radi o poeziji koja je prva i najuspjelija realizacija nacionalne humanističke poetike, heretička po duhu, izrasla iz panonskog blata te kao takva negacija evropskih pomodnih shema.

Esej počinje konstatacijom da je Jan Panonije Česmički prvi naš renesansni pjesnik koji se visoko uzdignuo iznad poetskih suvremenika imaginacijom, temperamentom i političkom smionošću, a zatim vrijeme njegova života i djelovanja (1434-72) K. plastično osvjetljuje paralelnim kulturnopovijesnim pojavama koje su emanacija samosvojnoga, nacionalno-slavenskog duha (Juraj Dalmatinac i bosanski bogumili) te povijesnopolitičkim kontekstom (Turci na južnim obalama Save!). U sklopu svojih pov. asocijacija K. rekapitulira i povijest Panonije otkrivajući u njezinim prostorima XIV. st. staroslovjenski konglomerat i anarhoidni duh iz kojega je potekao i Česmički, uključen vrlo rano, »kao dječak u krug Guarinija, Bonfinija, Tubera Cerve, Argyropulosa, Cosima Medicija, Poggija, Donata Acciainolija i Eneje Silvija Piccolominija«. K. posebno ističe neistraženu »fatalnu« ulogu Pannoniusova ujaka Ivana Viteza od Sredne što ju je on odigrao u životu svoga nećaka koji je, po osobnom epitafu, »prvi doveo lovorom ovjenčane muze na Dunav sa Helikona«, a svojim satiričnim, ciničnim i slobodoumnim pjesmama izazvao otpor crkvenih krugova koji se protegnuo puna četiri stoljeća.

Nacionalnu i evropsku književnu vrijednost Pannoniusove poezije K. otkriva u njegovim poetskim sentencama, senzualnim pojedinostima, otporu mistici i potisnutoj čulnosti, a posebice u političkoj elegiji kojom Česmički snažno predočuje zaokupljenost Evrope svojim užim interesima u trenutku kad je Hrvatska pred katastrofom. Heretičnost te poezije K. ugrađuje u cjelokupnu heretičku konstantu ovoga prostora, posebice bogumilsku, apostrofirajući njihovu podudarnost i srodnost, a u Pannoniusovu rušenju moralnih autoriteta svoga vremena naslućuje anticipaciju kasnijega, reformacijskog duha. Završavajući esej evokacijom Pannoniusova tragičnog života (umorstvo ili samoubojstvo u bijegu), K. tom urotniku protiv Matije Korvina dodjeljuje, među ostalim atributima (poganin, bezbožnik) i atribut Marcijala njegova vremena.