O smrti slikara Josipa Račića

»O SMRTI SLIKARA JOSIPA RAČIĆA«, esej prvi put objavljen u časopisu Književnik, 1928, 8, a zatim u knjizi Eseji. Knjiga prva (Zagreb 1932).

Esej se sastoji od dvaju, po metodi različitih, dijelova. Prvi je dio pokušaj objektivne biografske rekonstrukcije okolnosti Račićeva samoubojstva u Parizu: Krleža navodi i uspoređuje pisma i zabilježene iskaze ljudi koji su s Račićem suobraćali za njegova pariškoga boravka, utvrđujući i kontradikcije među različitim verzijama događaja. Konačan sud o razlozima Račićeva sudbonosnoga čina ipak izostaje (»Depresija erotičke naravi? Hirovitost puberteta? Konstatacija veneričke zaraze? [...] Odbijena molba? Propala kakva kombinacija s prodajom slika? Što? Sve mutno i nejasno.«). U drugom dijelu eseja riječ je o naravi Račićeva slikarskoga talenta. K. najprije ističe kontrast između Račićeve nadarenosti i umjetničkih standarda naše sredine, a zatim s mnogo upućenosti u likovnoumjetničku kulturu Beča, Münchena i Pariza oko 1900, prati etape Račićeva europskog školovanja. U eseju je formulirana i ocjena o slikarstvu J. Račića, M. Kraljevića i V. Becića kao zasebnoj fazi u razvoju novije hrvatske likovne umjetnosti, koja nadvisuje dostignuća prethodnih generacija.