O Vladimiru Beciću

»O VLADIMIRU BECIĆU«, esej objavljen u knjizi Eseji, Knjiga prva (Zagreb 1932); sinteza je dvaju ranijih Krležinih tekstova o Beciću: eseja Uz slike Vladimira Becića (Hrvatska revija, 1929, 1) i eseja O Vladimiru Beciću (Hrvatska revija, 1931, 1).

Krleža historijski pristupa Becićevu stvaralaštvu: dijeli ga u četiri razdoblja, te rezimira njihova slikarska obilježja. U ocjeni münchensko-pariškoga »manetovskog« razdoblja naglašava Becićevu slikarsku konzervativnost i staloženost, potrebnu »da ne padne u apstrakciju slikarskog eksperimenta«, ali niti u secesiju grupe Medulić, »od koje danas nije ostalo nijedno spomena vrijedno platno«. Već ovdje dolaze do izražaja Krležine simpatije za Becića, proizašle dobrim dijelom iz odbacivanja onodobnih suvremenijih strujanja. Središnje mjesto eseja odnosi se na »tvrdo« slikarstvo sredine 20-ih godina, čijoj se izvjesnosti, racionalnosti, pa i hladnoći K. potpuno priklanja. Dobro uočavajući njegova formalna obilježja, objašnjava ih Becićevim temperamentom koji mu je očigledno bio blizak: govori o »solidnoj jednoličnosti stvaralačkog potencijala«, te kako je Becić »konzervativan u plemenitom smislu ove riječi«. Nekritičnost je prisutna i u mišljenju da se u njegovim djelima, iako ne ide za mondenim i modom, »svladava onaj pedesetogodišnji razmak, koji nas je do nedavna dijelio od evropskog stanja«. Polazeći od Becićeve i Račićeve solidnosti kao kriterija, K. jednostrano piše o Kraljevićevu smjelijem, avangardnijem stvaralaštvu i ocjenjuje ga površnim. Te slikare na više mjesta spominje kao impresioniste, preuzimajući tako neprecizna shvaćanja naše starije kritike. Krležin bogat i temperamentan izraz prisutan je osobito na mjestima gdje govori o P. Cézanneu i M. Kraljeviću.