O vremenu i o smrti

»O VREMENU I O SMRTI«, ciklus pjesama prvi put objavljen u knjizi Pjesme u tmini (Zagreb 1937). Tada sastavljen od dvadeset pjesama, konačno uobličenje dobiva u posljednjoj Krležinoj redakciji Poezija (Zagreb 1969). Definitivno se sastoji od sedamnaest pjesama. Preuzevši 1937. tri pjesme (Snijeg, Nokturno u samotnoj sobi, Pjesma o smrti) iz već tada postojećeg ciklusa Pjesme o rezignaciji (Knjiga lirike, Zagreb 1932) sadržaj kojega je rasporedio po raznim ciklusima u knjizi Pjesme u tmini, K. naknadno pjesme vraća u njihov prvotni ciklus i tako uobličava današnju verziju ciklusa O vremenu i o smrti. U njemu se nalaze pjesme: Nijeme noći, Noćna smrt u hotelu, Čovjek poslije svoje smrti hoda gradom, Naše Ja je kao kuća stara, Sat, I tu i tako trajati i htjeti, Smrt jedne ptice, Pjesma samoubojice, Trajanje, Pjesma starinskoga ormara, Stari naslonjač, Mrtvo djetinjstvo, Pjesma o vremenu i o smrti, Crna ženska rukavica na stolu, Buddha, Noć u velegradu, Stara frajla.

Neumoljiv tijek vremena, izvjesnost smrti, njihovo prožimanje i prelamanje u ljudskoj svijesti, njihova sveprisutnost i ograničenja koja određuju pojedinca, temeljni su tematski izvor ciklusa O vremenu i o smrti. Osim prostora, koji je ovdje u drugom planu, vrijeme bitno određuje čovjeka kao biće konačnosti. Unutar vremena pojedinac je razapet između mogućnosti i zbiljnosti. Tako bitno kontekstualizirani u svijet koji mehanizmom protoka sati ništi svačiju egzistenciju, pojedinci postoje tek negativno, u odmaku od savršenstva beskonačnosti. Odnos pojedinca prema objektivnoj danosti očituje se na različite načine. Uspomene su, primjerice, neko moguće mjesto sabiranja. One nas podsjećaju da »sve tren je i hir« i da vrijeme neumoljivo odnosi dan za danom. Čovjek kao biće potrebe i konačnosti ne posjeduje vlastito objektivno mjesto referiranja o vremenu. Ograničenost životnim vijekom onemogućuje ga da misli vrijeme dalje od vlastitoga egzistencijalnog obzora. Zbog toga, kad K. želi misliti vrijeme obuhvatnije, odn. kad želi zadržati ekspoziciju vremenskog djelovanja, on poseže za personificiranim subjektima. Tako primjerice ormar i naslonjač (Pjesma starinskoga ormara, Stari naslonjač) iz natpozicije u odnosu na čovjeka, a još uvijek inferiorne u odnosu na beskraj, problematiziraju i misle vrijeme. Vječno vraćanje jednakoga i jednakih stvari i događaja u jednake prostore simbolički ilustrira predodžba vremena kao kotača koji svojim okretanjem zahvaća predmete, osobe i događaje. Činjenicu da »sve tren je i hir« K. zaoštrava u pjesmama Sat i Smrt jedne ptice, u kojima najizravnije simbolizira vrijeme (Sat) i upućuje na neizvjesnost i fragmentarnost ljudskog postojanja.

U neumoljivosti vremena kao trajna mogućnost razrješenja i jedina izvjesnost ostaje smrt koju K. problematizira na nekoliko načina. Ona je pokatkad svjesna odluka (Pjesma samoubojice), pokatkad slučaj (Noćna smrt u hotelu), a najčešće sveprisutan fenomen koji pojedinca prati od prvoga dana. Kad se smrt dogodi iznenada (Noćna smrt u hotelu), tada autor paralelno s tragedijom pojedinca bilježi i reakcije socijalne sredine. Tu smrt gubi egzistencijalističku komponentu, a dobiva ritualnu i ritualiziranu koje joj otvaraju nove, društveno prepoznatljive konotacije i tako je ovijaju novim velovima misterija i tabua, koji su zapravo samoj smrti transcendentni.

Opisujući svoje »polutamno Ja« (Noćna smrt u hotelu) ili pak tvrdeći »u nosnicama mojim diše mračna smrt«, autor upućuje na našu povezanost sa smrću. U takvoj sablasnoj simbiozi pojedinac reagira različito. Često užasom i spoznajom nemoći koja vodi do očajanja, katkad rezignacijom kao posljedicom uviđanja besmisla (Buddha), a rjeđe pobunom (Crna ženska rukavica na stolu). Kao što autor, da bi objektivnije sagledao vrijeme, odabire personificirani lirski subjekt, tako i u pjesmi Čovjek poslije svoje smrti hoda gradom poseže za fantastičnom slikom pokojnika koji postumno obilazi gradske ulice i tako promišlja prolaznost i smisao egzistencije. Kroz posmrtni uvid da »sve tren je i hir« i da je s pozicije vječnosti pojedinačna egzistencija nebitna i gotovo nepostojeća, K. daje odgovor na pitanje: što je čovjek? Čitavu egzistenciju on svodi na stih »tu kolijevka, tu gozba, tu stradanje, tu raka!«

U pjesmi O vremenu i o smrti, po kojoj je i naslovljen ciklus, autor još jednom apostrofira konačnu pobjedu smrti. Sveprisutna i trajno u vremenu, ona polako osvaja svaku našu poru. Poredba smrti s dinjom i njezinim mirisom, sa žutom bojom ilovače u koju svatko na koncu dospijeva, čitav problem čini čovjeku bližim i plastičnijim i samim tim još jednom upućuje na neraskidivu vezu pojedinca u vremenu sa smrću.