Petar Dobrović

»PETAR DOBROVIĆ«, predgovor monografiji Petar Dobrović (Zagreb 1954); uvršten je u knjigu Eseji III (Zagreb 1963). Krleža ga započinje razmatranjem likovne problematike u vremenu Dobro viceva prvoga boravka u Parizu (1913) kada je »preslikavanje prirode proglašeno banalnim zastranjenjem ukusa«, a elementi impresionističke tehnike zamornom retorikom koja ometa čistu likovnu spoznaju. Prisjeća se tadašnjih Dobrovićevih »stalaktitskih prizmatičkih varijacija« nastalih u vremenu kada je kubizam zavladao »euklidovskom, geometrijskom i kromatskom modom slikarske produkcije«, kao i prevladavanja njegove bitumenske faze za drugoga boravka u Parizu (1926), poklanjajući posebnu pažnju Dobrovićevu stvaralačkom razdoblju nakon 1926. u kojem se borio postojano i tvrdoglavo za svoj vlastiti stil. Elemente odgovorne borbe nalazi u pređenom putu od mladenačke kubističke faze preko Lhoteovih i Frieszovih kompozicijskih nemira prema magiji Matisseove i Modiglianijeve fraze do vlastitih harmonija u najsretnijim ostvarenjima. Izdvajanjem Matisseove palete kao »sinteze slikarstva«, slika je za Dobrovića postala koloristička masa: »Ja gledam u istu kolorističku masu i na objektu koji slikam i ja ne aranžiram slike, jaje prenosim onako kako mislim da ona doista (u prirodi) postoji. Intenzifikacija kolorističkih masa na objektu, to je moj program.« U interpretaciji temeljnih principa Dobrovićeva slikarskog stvaralaštva K. ističe činjenicu da se Dobrović nije odlučio za »negaciju preslikavanja prirodnih pojava kao takovih ni onda kada je još na početku mladenački, konstruktivistički bio uvjeren da su kugla i cilindar jedini elementi slikarstva«.