Petrica i galženjaki

»PETRICA I GALŽENJAKI«, balada prvi put objavljena u Ljubljanskom zvonu (1936, 7-8), zajedno s još šest balada (Baba cmizdri pod galgama; Carmen antemurale Sisciense; Vigilia ali Straža nočna; Na mukah; Ni med cvetjem ni pravice; Scherzo) kao najava zbirke Balade Petrice Kerempuha (Ljubljana 1936). Ima sedamdeset sedam stihova raspoređenih u četrnaest nepravilnih strofa koje sadrže od jednog stiha do trinaest stihova, vezanih pretežito uzastopnim rimama, ali i grozdovima rima. U strukturi i kompoziciji zbirke, kojoj se nalazi na čelu, balada ima posebno značenje jer nas uvodi u sumorni svijet toga pjesničkoga djela i upoznaje s njegovim lirskim protagonistom Petricom Kerempuhom. On se pojavljuje podno vješala kao slike hrvatske Golgote, s tamburicom u rukama, a s tog pučkog glazbala odjekuju bolnotragični zvuci kmetske jadikovke, ali i zvuci socijalnoga i najdubljeg ljudskog protesta. Villonovski otpor smrti u toj baladi asocijacija je na srednjovjekovnu književnu tradiciju ugrađenu u Balade, koja potencira njihovu nokturalnu impostaciju. Obilježena s A. D. 1570, balada konkretno označuje vrijeme uoči velike seljačke bune, čiji se glavni protagonist i u osobnome liku pojavljuje u baladi. Najavljuje ga u svojoj vehementnoj revolucionarnoj retorici sam Petrica Kerempuh, koji neminovnost pobune gradi na društvenom antagonizmu što se već bliži svojoj kulminaciji. Taj pobunjenički, profetski i revolucionarni ton stavlja tu baladu u kontekst Krležine poetike manifestirane u Plamenom vjetru, čime se Balade integriraju u Krležinu liriku, a i u autorov svjetonazor. U višeslojnome tkivu balade dominiraju slike kmetskih patnji, stradanja, srednjovjekovnih mučenja i okrutnih odmazdi, a ilustrativan krvavi scenarij potencira tragičnost kmetske sudbine koja je kerempuhovski interpretirana mnogim paradoksima i crnim humorom. Socijalna, pravna i društvena inferiornost potlačenih te superiornost i oholost vlasti koju oličuju svjetovni i duhovni poglavari, a ovi posljednji se javljaju i kao »božji« tumači i branitelji postojećega socijalnog poretka, unutarnji je dramatični sukob dviju antagonističkih svijesti koje prožimlju baladu, a mogu se razriješiti jedino direktnom konfrontacijom. Kao glasnik skoroga povijesnog sukoba, Petrica Kerempuh u maski pučkoga tribuna otkriva svoje višestruko kerempuhovsko lice polemičara, proroka, pobunjenika pa i filozofa koji sa stajališta najizvornije pučke logike razobličuje socijalni poredak negirajući ga dovođenjem do paroksizma i preokrenutog značenja. Svoju intelektualnu superiornost Kerempuh podjednako manifestira zdravom pučkom logikom kao i svojom kulturom. Primjerice, latinske fraze kojima superiorno barata u svom polemičkom obračunu otkrivaju ga i kao knigoznanca, a ta dimenzija izdvaja njegov lik i unutar hrvatske pučke kerempuhovske tradicije i unutar europske eulenspiegelovske baštine. Kerempuh nije samo ilustrator i slikar kmetske bijede nego i kritičar svih onih koji je uzrokuju i podupiru, ali i onih koji je pasivno promatraju. Stoga se njegova kritička riječ usmjeruje i spram hrvatske književnosti, koja je u svome proklamiranom humanizmu ostala gluhom na ljudsku dramu. Završetak balade u znaku je takve kerempuhovske pobune i prosvjeda, ali i u znaku paradoksalnoga ljudskog iskustva sažeta u ubojiti aforizam o stradavanju i smrti svih onih koji se ne znaju držićevski »akomodavat vremenu«, odn. onih koji ne znaju svoj plašt okretati u smjeru vjetra. U tome je sadržana podjednako logika kmetskoga kolektiva, kao i logika lirskoga protagonista Balada, koji i tom osobinom posvjedočuje svoju vitalnost.