Pismo

»PISMO«, pjesma prvi put objavljena u knjizi Pjesme u tmini (Zagreb 1937), u ciklusu O snovima, o samoćama i o mjesečini. U konačnoj verziji ciklusa objavljena je u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Sastavljena je od dva četverostiha s obgrljenim rimama (abba/cddc). S iznimkom devetoga stiha, ujednačenom izmjenom dvanaesteraca i jedanaesteraca postignuta je čvrsta metrička organizacija.

Krležina opsjednutost samoćom u cijelome ciklusu, ovdje je izražena u kontekstu komunikacije. Neprisutan »drugi«, čiji glas lirski subjekt povezuje sa svijetom, očituje se u motivu pisma. K. uspoređuje pismo s leptirom te ističe njegovu kratkotrajnu ljepotu i radost što ga izaziva u primatelja. No, usprkos veselom »lepetu pisma« prekrivena »peludom slatkog praška«, fizička odsutnost pošiljatelja čini tu komunikaciju nepotpunom. Izostanak žive riječi jest ono što Krležu navodi da pjesmu završi stihovima koji govore o fantomskom karakteru epistolarnoga (»Iz pisma žive riječi lepeću ko dusi, / a pismo vene, ko ocvala čaška«).