Pjesma bez poante

»PJESMA BEZ POANTE«, pjesma prvi put objavljena u Plamenu, 1919, 11, a kao dio ciklusa Pjesme bez poante u knjizi Lirika (Zagreb 1919), zatim u Knjizi lirike (Zagreb 1932) gdje je strofno organizirana, te u konačnoj verziji ciklusa u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Pjesma nastavlja osnovnu preokupaciju Krležine ratne, odn. antiratne lirike. Organizirana je strofno ali neizometrično, sa sve većim brojem redaka u svakoj sljedećoj strofi. Ona naznačuje jednu od temeljnih Krležinih antropoloških »figura«, koja će se poslije iskristalizirati, po autorovim riječima, u »svjetlokruge saznanja« i »mračne tvrdoglave stvarnosti«. U rasponu od apstrakcije i univerzalizacije do konkretnoga (»Khuenovo doba«), lirski se subjekt pomalo patetično pita o smislu datosti, o fakticitetu prirode, smislu prirode, smislu egzistencije, smislu povijesti i smislu kulture (intertekstualni i metatekstualni »citati«) u ozračju ratne kataklizme, da bi na koncu »dekadentno« i gotovo naturalistički rezignirao pred pitanjem (ne)moći književnosti u obzoru društvenopovijesne zbilje; upravo dakle obrnuto od završne rečenice romana Banket u Blitvi gdje je izražena vjera u kutiju olovnih slova.