Pjesma bezimenoga čovjeka na Golgoti

»PJESMA BEZIMENOGA ČOVJEKA NA GOLGOTI«, pjesma prvi put objavljena u knjizi Pjesme III (Zagreb 1919), a potom uz neznatne leksičke preinake pretisnuta u Knjizi lirike (Zagreb 1932) te u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Iako uglavnom rimovana, pisana je slobodnim stihom.

»Disperzija lirskoga subjekta« na koju smo u Krleže navikli, u toj je pjesmi značajna, jer u interpretaciji može poslužiti kao obrazac prepoznavanja autorova postupka. Čest je slučaj da »osoba koja govori u pjesmi ne mora uvijek pritom biti u prvom licu« (Z. Kravar). Disperzivnost lirskoga subjekta i njegovo premještanje u treće lice ostvareno je već naslovom i početnim stihovima (»Stoji na Veliki Petak popodne bezimen neki čovjek pod / Velikim Krstom na vrhu brda. /.../I pjeva bezimen čovjek na Veliki Petak popodne«) te se tako »čitava pjesma pretvara u mimezis toga glasa« (Z. Kravar). Koristeći se motivom Golgote i Raspetoga, K. na prepoznatljiv način, kamalan i naturalistički, simetrično distribuirajući motive sjaja i užasa, svjetlosti i blata, raspreda znanu problematiku traženja smisla u obeščovječenu svijetu. Glas se autora razaznaje u poenti koja upućuje na trajnu opterećenost idejom osmišljavanja egzistencije (»O, lijepo je biti vjetrokaz na vrhu piramide / i stršiti polomljen u ornjavi oluje, / ali biti crna opeka na dnu, / i gledati smrt, krta podmuklog gdje ruje, / i čekati da se sruši piramida sva, / o, biti jedan bezimeni ja!«).