Pjesma Čovjeka i Žene u predvečerje

»PJESMA ČOVJEKA I ŽENE U PREDVEČERJE«, pjesma prvi put objavljena u knjizi Pjesme III (Zagreb 1919). Uz neznatne promjene pretisnuta je u Knjizi lirike (Zagreb 1932) te ostaje nepromijenjena do posljednje autorove redakcije u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Pisana kao niz replika dvaju govornika, s podsjećanjem na neke tekstove klasične zapadne kulture (npr. Pjesmu nad pjesmama), u kompozicijskom i oblikotvornom smislu ta Krležina pjesma prepušta riječ imenovanim lirskim subjektima, što je netipično za onodobno pjesništvo impersonalnoga pjesničkog ja. Dijaloški fragment u svojim temeljnim motivima naznačuje prepoznatljive modele Krležina poimanja žene u ranoj pjesničkoj fazi. Neodijeljena od prirode i vitalistički tjelesno prikazana (»Posljednje jesenje vatre gore crvenim plamom, / i magle večernje sipe. / U mojoj mašti boje sve svečano kipe, / i ja, kao ranjena lasta, / u krvavoj oluji tonem, / nestajem / i sebe samu gubim.«), gotovo materijaliziranom dušom povezana i s prostorima prirode, žena je ovdje njezina sinegdoha, mlada, topla, dobra, mišljena kao Izvor, Zemlja, korijen, Mati. U posljednjoj replici fragmenta »Ja se bojim Ženo, Žene koje nema!« vidljivo je da je žena, osvijetljena muškarčevim replikama, personificirana Ideja, čija je slika, karakteristična za to razdoblje Krležina pjesnikovanja, antitetička (»Ja ne znam je li ona robinja il’ hulja, / je 1’ bludnica lažna il’ trpki zao san«). Dijaloška instancija žene ne stvara novi prostor obraćanja, već se idealizirana sjedinjuje u simbol, za autora prepoznatljivog Ničeg (»Besramno grozno Ništa«). Iako posljednji stih fragmenta u sebi sadrži obje instancije obraćanja (»Da! Ženo! To je ona! Žena koje nema!)«, radi se o prožimanju dvaju mogućih svjetova, rezultat čega je poznati univerzum ideološkog prostora Krležine rane lirike.