Pjesma Gospodinu koji je nad mojim skladom i nad mojim grčem

»PJESMA GOSPODINU KOJI JE NAD MOJIM SKLADOM I NAD MOJIM GRČEM«, pjesma prvi put objavljena u zbirci Pjesme II (Zagreb 1918), a zatim s neznatnim izmjenama u zbirkama Knjiga lirike (Zagreb 1932) i Poezija (Zagreb 1969). Pjesma se zasniva na euforičnom gomilanju slika i patetičnih izraza sračunatih na konačni efekt (postupak tipičan za Krležinu ratnu liriku); tek kao cjelina odaje svoju snagu i umjetničku vrijednost. K. lirski varira vlastiti doživljaj Boga, koji ide od zanosa i sumnji, preko napadaja na Boga do ruganja i Bogu i samomu sebi.

Već prvi stih (»O Svijetli, o Sunčani, o, Nacereni, Grozni!«) odaje dva osnovna književna postupka primijenjena u građenju pjesme: antitezu i ironiju. Ustvrdivši da »Nadahnuće Tvoje ždere me i ja sam lud!«, pjesnik suprotstavlja vlastitom doživljaju sebe (»u tmini brodolomna lađa«, »pobješnjelo krdo«, »pokajnik«, »gojan trut«) doživljaj Boga (»svjetionik žut«, »crkva si i brdo«, »šestilo si« i »pravilan si kut«, »medena čaška«). Nakon samosvjesna »Ja dakle ipak, Bože, pojmim crno ništavilo svoje« pjesnik i dalje ističe atribute Boga, ali sada su oni u aktivnome odnosu prema lirskom Ja: »Ja ploča sam, a Ti si slovo i platneni rez, / ja mrva sam Tvoje silne tajne / i maglena sam para, Ti klisura si, kremen, ...«. U tome odnosu pjesnik je potpuno minoriziran (»i vidokrug je moj vidokrug sitne bube« (...) »i znanje je moje titraj gnjilih ticala...«). Istodobno, Božja ga snaga i nadahnjuje, ali on se pita o smislu toga nadahnuća (»što će meni u uljenici mojoj / otrovno Tvoje ulje?«). To je već nov stupanj u odnosu Boga i pjesnika, a on se toliko radikalizira da pjesnik otvoreno u formi pitanja počinje sumnjati u njegovu snagu: »zar i u Tebi bjesne nevidljive sile (...), Zar trebaš Nekog tko da te pojmi (...) zar i Tvoja duša hoće od bola da poludi?« Sada je to već ravnopravan lirski dijalog, a Bog je sveden na pukoga mračnog čarobnjaka »što vatru guta i nože« (element Krležina karnevalskog doživljaja svijeta!). Blaga ironija prerasta u otvoreno ruganje i sebi i Bogu (npr. »o, što će mi mudrost Tvoja, padavičavi, grozni Bože, / koji se mene hvataš - kad Tebe savija grč...«). Ekspresionistička evokacija Boga kao inkarnacije nadahnuća i stvaralačke snage završava u poticanju smisla vlastitom stvaranju. Početni aktivizam okončava u solipsističkoj nihilističkoj rezignaciji, apoteoza u - lakrdiji (»Neizmjerno je bolna lakrdija ta sva, / u kojoj ginem ja / sa srcem u ludnici, a s mozgom u grabi, / o, Sunčani, Grozni, Nacereni, Rabbi!«).