Pjesma hromoga đavola

»PJESMA HROMOGA ĐAVOLA«, pjesma prvi put objavljena u zbirci Pjesme I (Zagreb 1918). U konačnoj verziji objavljena je u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Pisana je slobodnim stihom. Kao i u mnogim drugim Krležinim pjesmama i u Pjesmi hromoga đavola otvara se problem Boga, njegove svetosti i tajanstva. Započinje tipično krležijanski, retoričkim pitanjem: »O, što nariču danas ta zvona u magli / i sivih sjena teku tužne povorke?«. Slijedi, ekspresionistički izražena, konkretna slika soldateske i ratnog stanja, da bi se zatim još jedanput postavilo retoričko pitanje s početka. To je i uvod u pjesnikov razgovor s Bogom i početak surove demistifikacije njegova tajanstva i veličine: »Nariču Ti zvona pjesmu maglenu / i guta crkva Tvoja mrtve gomile / i hrani se tim gnjilim mesom. Beštija! / A despotska ti ruka sveđ nove žrtve kosi. / Gospodine! Ja, hromi đavo Tvoj, ja znadem Tko si!«. Pjesnikova agresivna gesta negiranja dovedena je do paničnog poricanja Boga i njegove veličine: »I znadem: krv je Tvoja tekla stubama / i Ti si pao. I Tebe nema, nema...« Nijekanjem Boga, međutim, pjesnikov razgovor s njime nije zaključen: pitanje, kao i u drugim pjesmama, stalno ostaje neodređeno i otvoreno kao što je konstantna unutarnja patnja lirskog subjekta zbog razobličenja mita i Božje veličine.