Pjesma iz godine devet stotina i sedamnaeste

»PJESMA IZ GODINE DEVET STOTINA I SEDAMNAESTE«, pjesma prvi put objavljena u knjizi Pjesme u tmini (Zagreb 1937) kao dio ciklusa Ranjavi motivi, a u konačnoj verziji ciklusa u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Sastoji se od četiriju terceta i dvaju dvostiha s rimama aaa/bbb/ccc/ddd/ee/ff.

Koristeći se izražajnim sredstvima ekspresionistički intonirane lirike Krleža u gotovo buntovnu kriku kolektivnog ega iznosi ratnu sliku. Metaforom »tamna snaga evropskoga bika« naglašava razornost i neumnost rata kao uništavajućeg principa. Iako je jedinka (skrivena iza kolektivnog subjekta) svjesna apokaliptičnosti vremena u kojem postoji, ona ne posjeduje mogućnost realizacije. Metaforom divljih i tamnih jahača autor naglašava sličnost s apokalipsom kao trenutkom sveopćeg razaranja. U takvom kontekstu historija je movens koji u vlastitom kretanju upravlja amorfnom masom jedinki. Pretvorba povijesti u historiju kao odbjeglu povijest lišenu dodira s bivšim kreatorima sada se ostvaruje na makroplanu i ubire žrtve. Zanimljiva je poenta pjesme: vojska, nošena uvijek nečim superordiniranim (vihor, vihora fijuk, pjesma) u pobjedonosnom zanosu tobože nanovo uspostavlja povijest. Ironiju K. ostvaruje stihom »o, divno je tako izgarati sjajan, ko svjetlost na / mrtvoj straži«. Problem povijesnosti povijesti i problem uloge pojedinca u tijeku historije autor zaključuje subjektivnim činom žrtvovanja. Individualna je žrtva zasad jedino što jedinka može položiti na oltar svjetske povijesti.