Pjesma o smrti

»PJESMA O SMRTI«, pjesma prvi put objavljena u Savremeniku, 1923, 2, zajedno s još osam pjesama pod zajedničkim nazivom Lirika (1920), a zatim u Knjizi lirike (Zagreb 1932) kao dio ciklusa Pjesme o rezignaciji; u Pjesmama u tmini (Zagreb 1937) uvrštena je u ciklus O vremenu i o smrti; u konačnoj verziji objavljena je u knjizi Poezija (Zagreb 1969) kao dio ciklusa Pjesme o rezignaciji.

Krležin dominantni literarni motiv - motiv smrti, u njegovoj je ratnoj lirici prisutan uglavnom na planu doživljavanja neposredne ratne stvarnosti u kojoj je smrt gotovo svagdašnja pojava ili stalna sjena što, u različitim lirskim varijacijama, bdije nad tom stvarnošću. U ovoj je pjesmi, zbog vremenskog odmaka od ratne stvarnosti, motiv smrti lirski meditativniji, intiman i promišljen. U raspoloženju bezvoljnosti, bolećivosti, umora i sivila (»Po ulici teku, kao po kanalu: kiša, ljudi, kočije i tmina.«) smrt je slikovito i simbolično prikazana motivom prizme i otvorena prozora. Ona je stalna prisutnost, otvorena mogućnost i posljednja čovjekova izvjesnost; jednom će se »traka svijetla«, traka života prelomiti kroz prizmu smrti i otići u »prazninu tame«, baš kao što se sunčeva zraka lomi u kišnoj kapi i razlaže u spektar boja, pa je duga zapravo negacija svjetlosti kao što je i smrt negacija života. Sve dok je Pjesma Smrti samo »traka svijetla«, postoji život, i pjesnik bi htio »da to uvijek bude / i nikad ne mine«, da smrt bude ta zadnja čovjekova izvjesnost (»da mi vječno bivaš prozor u daljine«) odn. otvorena mogućnost. Obuzet životom, K. optimističkim tonom životne radosti prevladava raspoloženje dekadentne rezignacije.