Pjesma svjetioničara

»PJESMA SVJETIONIČARA«, pjesma prvi put objavljena u Hrvatskoj reviji, 1931, 1, s pjesmama Bonaca u predvečerje, Sat i Kako je žalosna noć u malome gradu pod zajedničkim naslovom Pjesme. U ciklusu O snovima, o samoćama i o mjesečini objavljena je u Pjesmama u tmini (Zagreb 1937), a u konačnoj verziji ciklusa u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Sastoji se od jednoga terceta, jednog dvostiha i završnoga katrena (aaa/bb/cddd). U poistovjećenju lirskoga subjekta sa svjetioničarom obrađen je motiv samoće, uz prolaznost pojedinca, najučestaliji motiv ciklusa. Krleža je motivom svjetioničara ingeniozno objedinio dvije presudne determinante čovjekova ograničenja, vrijeme i prostor (»Ja sam potpuno sam sa svojom praznom sobom, / sa svjetiljkom u tmini, sa svjetiljkom i grobom, / ja sam potpuno sam sa samim sobom«). Naglašenim motivom osamljenika K. se koristi da izrazi prometejsku simboliku u kojoj je subjekt osamljeni lučonoša čije svjetlosti »putuju po tmini«. Tom je simbolikom bremenita posljednja strofa (»Svjetlosti moje putuju po tmini / i lete kao rakete plamena signala, / iz blata i magle, iz gluposti i kala, opet je jedna pjesma kao zvijezda pala«).