Pjesma toreadora

»PJESMA TOREADORA«, pjesma prvi put objavljena u Hrvatskoj reviji, 1931, 2, s pjesmama Jesenja samoća, Smrt na vješalima i Lišće na dalekom putu pod zajedničkim naslovom Četiri pjesme, potom u Knjizi pjesama (Beograd 1931) te u zbirci Pjesme u tmini (Zagreb 1937), u ciklusu Nad otvorenim grobovima. U konačnoj verziji ciklusa objavljena je u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Napisana je vezanim stihovima, a sastoji se od 8 strofa od kojih su dvije katreni, četiri terceti, jedna sestina i jedna dvostih. Stihovi su povezani unakrsnim i uzastopnim rimama. Govorom u prvome licu pjesnik se identificira sa sudbinom toreadora, modernoga klauna u areni, koji podjednako prezire svoju publiku i svoju lažnu slavu. Svjestan ne-važnosti čak i vlastite smrti koja je ugrađena u zadovoljstvo bešćutne arene, toreador poput pjesnika sanja o idiličnim, pastoralnim predjelima života i prirode. U kontrastu toga lirskog sna i krvave igre u kojoj sudjeluje toreador, temeljna je tenzija pjesme, ali i njezina moguća simbolika, jer je i pjesnik svojevrstan toreador u areni života i svakodnevne stvarnosti.