Pjesma u proljetnoj noći

»PJESMA U PROLJETNOJ NOĆI«, pjesma prvi put objavljena u Književnoj republici, 1924, knj. II, br. 2, zajedno s pjesmama u prozi Monolog gnjila čovjeka, Noć u bolnici i Djevojka među zvijerima pod zajedničkim nazivom Lirika, a zatim u Pjesmama u tmini (Zagreb 1937) kao dio ciklusa Jedanaest lirskih motiva u prozi, te u konačnoj verziji ciklusa, pod nazivom Lirski motivi u prozi, u knjizi Poezija (Zagreb 1969).

Kompozicijski je građena od triju zasebnih dijelova: prvi motivski obrađuje univerzalnu temu proljeća, u drugome se niječnim kategorijama pobliže specificira odsutnost dječjeg spontaniteta i jednostavnosti, a u trećemu se konstatira i opisuje pravo biće konkretnoga proljeća, kakvim ga osjeća lirski subjekt. Ono je bliže jesenskomu, nokturalnom raspoloženju, negoli veselomu i dionizijskomu obnavljačkom proljeću, proljeću vedrine, zanosa, sunca i zelenila. No, to je samo površinska razina pjesme jer već sam naslov upućuje na njezinu primarnu metatekstualnu vrijednost: to je najmanje pjesma o proljetnoj noći, a pravi je predmet opjevavanja pjesma u proljetnoj noći. Naslov se, dakle, ne odnosi na fizički segment stvarnosti, nego označava skupinu riječi. I mimo toga leksem »proljeće« ne označava realiju, kao npr. kamen, brijeg, kuća, nego logičku, pojmovnu apstrakciju i generalizaciju čije je označeno suma specifikacija prirodnih, astronomskih i mitoloških, kulturnih karakteristika. Ni u jednom dijelu pjesme ne nalazimo opis proljeća: dječja vizija i koncepcija proljeća posredovana je slikom; to je dječja slika proljeća nasuprot kojoj stoji opis proljeća kao slike, kao impresionističke slike, koja je, međutim, evocirana prepoznatljivim ekspresionističkim kategorijama emocionalnosti. Tako je zapravo »putovanje« od prirode (tj. jednostavnosti, čistoće, sklada), ka kulturi (povijesti), putovanje iz autentičnosti u alijenaciju, prazninu, samoću, nesigurnost, pa se u tom smislu i proljeće (površinska razina pjesme), kao određeni simbol, doživljuje kao vlastita suprotnost: jesenja nokturalnost. Metatekstualna funkcija pjesme konotira negativni i destruktivni efekt kulture, gdje proljeće kao slika služi kao opozitiv, kao zrcalo urednosti, sklada, prirodnosti, što ga još - preko slike - može doživjeti čistoća djetinja.