Pjesme bez poante

»PJESME BEZ POANTE«, ciklus pjesama prvi put objavljen u knjizi Lirika (Zagreb 1919), zatim u ijekavskoj varijanti u Knjizi lirike (Zagreb 1932) gdje je dio pjesama strofho organiziran, te u konačnoj verziji u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Ciklus obuhvaća pjesme: Pjesma bez poante, Silvestarski nokturno godine hiljadu devet stotina i sedamnaeste, Pobjedonosni zapad sunca na periferiji grada, Noćna nostalgija, Rezignacija, Borba sa stvarima, Pjesma mrtvom čovjeku, Robija, Februarski nokturno, Samoća, Nedjelja, Predvečerje puno skepse, Elegija septembarske noći, Randevu, Propast ravnoteže predvečerja, Sonet čovjeka koji tone.

U Krležinoj ranoj lirici taj ciklus zauzima posebno mjesto, kao neka vrsta prijelaza pjesmama o rezignaciji, odn. Pjesmama u tmini (1937). Ciklus djelomično nastavlja antiratnu tematiku, ali je još više nazočna orijentacija lirskoga subjekta intimnoj problematici. Pjesnikovo ja s pozicije povijesne, društvene i političke pragmatike, nakon spoznaje društvenoga i generičkoga bića čovjeka u konkretnim društveno-političkim prilikama, okreće se poziciji subjekta unutar i »izvan« određene povijesne scene. Uostalom, K. je već 1915, kako svjedoči u Davnim danima, izrazio čežnju za nostalgičnim i melankoličnim rosnim jutrima, za slobodnim lirskim svitanjima. Ali već je tada zapisao kako pejsaž nagrđuju ljudi naoružani do zuba. Kako ciklus Pjesme bez poante (a i ciklusi Pjesme o rezignaciji, Pjesme pomirenja i dr.) nastaju u vrijeme konstituiranja Kraljevine SHS, s kojom K. nije mogao biti zadovoljan, zaokret k nutarnjim prostorima bića nije puki solipsizam koji ne bi imao nikakve veze s aktualnom društvenom zbiljom. Naime, doba rata s domobranskom, kasarnskom, golgotskom inscenacijom nestalo je, a već prvi potezi vlasti Kraljevine SHS pokazali su da se nije ostvarila »Sveta Perspektiva«, pa je onda i razumljivo što se lirski subjekt obraća prirodi u želji da s njom uspostavi komunikaciju, jedinstvo, sklad, kako bi se pronašlo smirenje. U optimistički angažman uvlači se skepsa, što će i kasnije biti osnovno dihotomno pravilo temeljne Krležine ljudske pozicije, a izrazit će se kroz različite tematske preokupacije, od motiva žene i kozmogonijskih vizija, do svakodnevnoga prepoznatljivog situacionalizma.