Pjesme I

»PJESME I«, zbirka pjesama objavljena 1918. u Zagrebu u nakladi autora. To je prva Krležina lirska zbirka, premda ne i prvo njegovo objavljeno djelo pisano stihom (1916. i 1917. objavio je K. četiri od sedam simfonija). Pjesme I. već od prvoga izdanja nose oznaku rednoga broja, što upozorava na nesamostalnost zbirke i na njezinu cikličku povezanost s Pjesmama II (1918) i Pjesmama III (1919). Ipak, zbirka se u svim kasnijim izdanjima Krležina poetskoga opusa očuvala kao cjelina s istim brojem i redoslijedom pjesama, premda ne više kao zbirka, nego kao ciklus.

Pjesme I. obuhvaćaju četrnaest naslova: Pietà, Pjesma, Pjesma iz Novembra 1915, Smrtni Dan Rujna, Naša kuća, Razdrti Psalam, Plameni Vjetar, Predvečerje u provincijalnoj jednoj varošici, Pjesma hromoga Đavola, Jesenja pjesma, Erotična pjesma, Pjesma o Pjesmi, Amen, Svibanjska pjesma. Ukupno malen broj naslova nadoknađen je višedijelnošću dvaju sastavaka (Pjesma iz Novembra 1915. i Erotična pjesma sastoje se od po triju dijelova) te relativno velikim opsegom pojedinih pjesama (Pjesma iz Novembra 1915. ima 141 redak a Svibanjska pjesma 83). Među pjesmama zbirke ima i nekih vrlo poznatih, koje redovito ulaze u uže izbore Krležine lirike ili čak u antologije hrv. pjesništva (npr. Naša kuća, Jesenja pjesma).

Pjesme I, zajedno s Pjesmama II, Pjesmama III. i Lirikom, stilom se, tematikom i formalnim obilježjima vidljivo izdvajaju iz konteksta hrv. lirike svoga vremena. Neoromantičko-simbolističkom stilskom rafinmanu, tematskoj probirljivosti i formalnom tradicionalizmu većine tadašnjih naših pjesnika K. se suprotstavlja životnom težinom svoje lirske tematike, drastičnošću retoričko-stilskih efekata i sklonošću slobodnom stihu.

Krležin estetički receptivitet nedvosmisleno se odvraća od simbolističkoga kulta diskretne ljepote, nijanse, mješovitih i po intenzitetu nezamjetljivih emocija. Pjesnikov se osjećaj za »prirodno lijepo« usmjerava uglavnom prema grubljim, životnijim senzacijama (kao što su sunčani dan, zvjezdana noć, tijelo žene, plodna jesen, strahote rata), prema nekompliciranim, ali snažnim osjećajnim stanjima (radost, zanos, tuga, očaj), a ne zastaje ni pred pojavama ružnoće u stvarnom svijetu. Među nadindividualne modernističke crte Krležine rane lirike ide i njezina vrlo gusta, gotovo barokna figurativnost (»Crni je vjetar ledenim mačem poubijao oblačne orlušine, / Što su kao lješinari prekrilili modre nebeske snove«, Pjesma iz Novembra 1915), koja se može dovesti u analogiju s bogatom metaforikom ranoga avangardističkog pjesništva, od ekspresionističkoga do futurističkoga. Najposlije, širokoj struji lirskoga avangardizma priklanja se rani K. i oduševljenjem za slobodni stih. Doduše, slobodni je stih u njegovo pjesništvo prodro još u fazi simfonija, koje se, pokušaju li se odrediti prema kalendaru književnopovijesnih zbivanja u rasponu od početka stoljeća do I. svj. rata, još uvijek nalaze na liniji secesijskog esteticizma. Ali, simfonije su po nekim svojim osobinama, npr. po duljini i po povišenoj retoričkoj intonaciji, donekle srodne pjesničkim oblicima u kakvima se metričke nepravilnosti dopuštaju još od vremena predromantizma i romantizma, a u Pjesmama I. slobodni se stih upotrebljava i u kraćim tekstovima (Jesenja pjesma, Pjesma o Pjesmi). Samo koju godinu prije, o čemu svjedoči lirika iz Davnih dana, K. se u kraćim lirskim tekstovima služio, premda ne osobito vješto, vezanim stihom. Činjenica pak da se u Pjesmama I. i u narednim zbirkama slobodni stih pojavljuje i kao stihovno ruho kratkih, ugođajnih, po intonaciji tiših pjesama, svjedoči da je u međuvremenu prihvatio avangardističko poimanje slobodnoga stiha kao izražajnoga medija funkcionalno nespecijalizirana i podjednako upotrebljiva u svim pjesničkim formama. Ipak, koliko god po načinu upotrebe slijedi liniju avangardnoga verlibrizma, po zvukovnoj je supstanciji slobodni stih mladoga Krleže prilično neemancipiran od podloge naše akcenatske verzifikacije. Važnu ulogu zadržava u njemu i rima.

Kao rodni pojam modernističkih obilježja Pjesama I. i triju narednih Krležinih zbirki u literaturi se često upotrebljava književnopovijesna kategorija ekspresionizam. U načelu je takva klasifikacija rane Krležine lirike prihvatljiva, premda nedostaju potvrde da je pjesnik u doba kad je pisao prve pjesme poznavao poetske proizvode i programatsku literaturu ekspresionističkoga pokreta. Srodnosti između Pjesama I. i lirskih proizvoda ekspresionista ne svode se, dakle, na izravno preuzimanje utjecaja, nego su prije genetske i tipološke naravi.

Osim što su iznenadile hrv. publiku i kritiku otvorenim pristajanjem uz određena načela avangardističkih poetika, Pjesme 1. potvrdile su, učvrstile ili najavile i neke općenite aspekte i sadržaje Krležina svjetonazora. Pogled na svijet u Pjesmama I. prožet je vitalističko-organicističkim intuitivnim filozofemima (»pjesma Stvari i Živina«, »Sveživotni Pojam«, »Sveto Žensko Tijelo«, »sveživotna Os«), kakvi karakteriziraju mnoga Krležina knjiž. djela, bez obzira na vrijeme nastanka i na generičku pripadnost. U Pjesmama I. široko je prisutna i druga Krležina svjetonazorna konstanta: opozicija između prirode i kulture. Nju navješćuju već prvi stihovi pjesme kojom zbirka počinje (Pietà), gdje se izravno sukobljuju slike izvanjskoga prirodnog i sobnog prostora (»Glazba modrih nevidljivih sfera. / Na polituri starog šifonera, / Zelene boje dršću mladog dana. / I jedna svijeća plamti blijedim plamom.«).

U Pjesmama I. otkrivaju se, najposlije, i neke dominante Krležina društvenoga angažmana: njegov proturatni stav, nemirenje s društvenom nepravdom i revolucionarni eros, koji je ovdje još zaodjenut u patetičnu eshatološku retoriku (»Jednog će dana krvavo jutro svanuti«) i pomiješan s ničeovskim antropološkim projekcijama (»o, sve to svladat će čovjek, i Ljudi koji lete, / i kozmički žig zvijezde udarit će Svemu«).