Pjesme II

»PJESME II«, zbirka pjesama objavljena u Zagrebu potkraj 1918. u nakladi autora. Na trideset paginiranih stranica veličine oktava sabrano je 17 pjesama od kojih su 4 već prije bile objavljene, a 13 prvi put: Badnja noć (Savremenik, 1918, 8), Crveni suton, Pjesma Gospodinu, koji je nad mojim skladom i nad mojim grčem, Pretproljetno podne, Pjesma o mrtvoj ljubavi, Ples mrtvih stihova (Savremenik, 1918, 10), Predvečerje, Pjesma (Ženski svijet, 1918, 4), Nocturno, Glazba umirućeg dana, Stih (Ženski svijet, 1918, 5-6), Pjesma novinara, Proljeće 1918, Listopadsko jutro, Olimpijac u pješačkoj koloni, pjeva, Duga stiha i Smrt Karnevala.

Po svim bitnim značajkama Pjesme II. integralan su dio Krležine »ratne lirike« koju čine zbirke Pjesme I (1918), Pjesme III (1919) i Lirika (1919). Kako su nastajale u ratnome i poratnom razdoblju 1914-1919, i to gotovo usporedno, među njima postoji velika srodnost. Ona se podjednako očituje i na formalnoj i na tematsko-motivskoj razini većine pjesama.

Kao i ostale zbirke Pjesme II. obilježuje u prvome redu doživljaj ratne stvarnosti. U krugu toga doživljaja pjesnik - varirajući nekoliko svojih osnovnih motiva (smrti, sutona, oblika i smisla umjetničkoga čina te odnosa čovjeka i Boga) -najčešće patetičnom ekspresionističkom frazom nagomilanih slika (npr. »Plamene zmije sunčanog kandelabera vatreno sikću / i šume na srebrnom vjetru ko goruća krošnja«..., Ples mrtvih stihova; »Jugozapadnjak u grimiznom večernjem plaštu crvene oblake bije, / starih palača okna sjaju u zelenoj boji...«, Predvečerje), oštrih kontrasta (»Tihi i zeleni bol / kaplje na brdo i dol, / a bukte bolovi rana, / ori se glazba dana / i orgulje bruje...«, Glazba umirućeg dana), raznovrsnih ponavljanja, velikih slova i jakih riječi (O, Svijetli, o, Sunčani, o, Nacereni, Grozni, / Ti goriš kao grm i pjevaš kao Rabbi..., Pjesma Gospodinu...), a u raspoloženjima između tihe kontemplacije i bučna očajavanja izražava vlastiti proturatni stav.

Pjesme II. slične su Pjesmama I. i III i po relativno skromnu opsegu, a i veličinom uvrštenih pjesama. I ovdje, naime, prevladavaju u osnovi dva oblika tekstova: relativno duži (od 37 do 117 stihova) i kratki (od 10 do 32 stiha). Prve, duže tekstove, u pravilu prati povišena, a druge, kraće, smirena intonacija, odn. prve izražavaju uglavnom društvena raspoloženja, druge tipično lirska, osobna. Nadalje, određene se pravilnosti očituju i s obzirom na autorsku poziciju, pa tako duži tekstovi upućuju na autorov aktivan (točnije: konfliktan) odnos prema svijetu te nastojanje subjekta da se prevlada povijesno negativno iskustvo. Uvjeren da je na svijet moguće djelovati, autor inzistira na ravnopravnome odnosu svijeta i subjekta. Time se K. i sam pridružuje avangardnomu poimanju umjetnosti koja, kao društveni fenomen, ima i određenu snagu i moć da na društvo djeluje. Dakako, sam je umjetnik u tome »glas savjesti«, odn. zaštitnik moralnih, etičkih i drugih kolektivnih i individualnih vrijednosti.

U drugome prevladavajućem tipu tekstova te zbirke autorska je pozicija uglavnom pasivna; u očito neravnopravnoj ulozi subjekt rezignira, povlači se te tako zauzima mjesto promatrača, odn. svjedoka koji iz stanja, kako će sam poslije reći, »dekadentne rezignacije« pada u »solipsistička, romantička razmatranja o sebi, o ljudima i pojavama oko sebe«.

Tim dvojnim pozicioniranjem lirskoga subjekta prema svijetu zbirka Pjesme II nastavlja sličnu koncepciju prethodne knjige, dok će međutim u sljedećoj zbirci, Pjesme III, Krležina relacija prema neposrednomu društvenom iskustvu obilježenu ratom i revolucijom te politikom i socijalnom periferijom biti još izraženija. Štoviše, ona će znatnije potisnuti tipično lirsku tematiku s pejsažnim, erotskim i srodnim ugođajima. Taj će se trend nastaviti i poslije te pjesnički kulminirati pjesmama nastalima 30-ih godina (npr. ciklus Pjesme o bijedi, 1932, odn. O bijedi, 1937) kojima K. postaje jednim od vodećih pjesnika tada prevladavajuće socijalne struje.

Pjesme II. s ostalim zbirkama »ratne lirike« povezuje i odnos prema suvremenom europskom pjesništvu i njegovim tadašnjim avangardnim strujanjima te prema stanju nacionalne lirike i njegovu tradicionalizmu prvih desetljeća XX. st.

Svojim doživljajem ratne stvarnosti i njegovom intonacijom, oprečnim, gotovo ekstremnim stanjima između egzaltiranosti i duboke rezignacije, zasićenom metaforom, negativnim esteticizmom (»Bljutava jezgra života«!), i slobodnim stihom K. se približuje lirici ekspresionizma a ujedno se odvaja od standarda suvremenoga nacionalnog pjesništva. U tome, međutim, pjesnik nije radikalan; lirskim minijaturama kao što su Pretproljetno podne, Pjesma i Stih gotovo je uzoran sljedbenik vidrićevsko-matoševskih tradicija hrvatske moderne. Jednako kao do vizualne, K. drži i do akustične slike svojih pjesama, po raznim tipovima ponavljanja (glasova, riječi, stihova, strofa), slobodnim ali najčešće rimovanim stihom, koji izdaleka slijedi zakone akcenatske versifikacije, potencira ionako patetičan govor o »posljednjim stvarima« (Bogu, svijetu, smrti, životu, smislu...).

Krležin umjereno pomirljiv stav prema tradicionalizmu nacionalne lirike očituje se i tako što se u ponekim pjesmotvorima, uz odstupanje od simbolističkoga poimanja ljepote (npr. pjesma Listopadsko jutro), koristi leksikom baštinjenim iz iste tradicije (lisje, kijem, pjesan, velju, kam, puti...), imaginarnim dijalozima (Badnja noć, Ples mrtvih stihova, Glazba umirućeg dana, Duga stiha), romantičkim metaforama (»duša /.../ ko svijetli fenič guče«, Duga stiha; »moja duša plače / ovjenčana krunom bolova i trnja«, Pjesma novinara), romantičkom antitetikom (uzvišeno - banalno, sveto - vulgarno...) - sve do romantičke estetike boli (npr. u pjesmama Nokturno, Ples mrtvih stihova, Pjesma novinara...). Krležin svijet, i pozitivno i negativno estetički atribuiran, istodobno je i lijep i ružan, i smislen i besmislen, pa se poetičnoj i nepoetičnoj stvarnosti podjednako umjetnički pristupa. Slika toga svijeta u osnovi je vitalistička te je prati Krležina svijest o nužnosti društvenog angažmana uime moralne i etičke odgovornosti. Odatle proizlazi Krležin aktivistički - u prvome redu proturatni - stav i nepristajanje »da računa sa svojstvima stvarnosti« koja obezvređuje ljudsko dostojanstvo.

U naslovima nekih pjesama zbirke K. ponovno izražava svoj kritički stav prema kršćanstvu i njegovim simbolima (Badnja noć, Pjesma Gospodinu...). Riječ je ne samo o ironizaciji kršćanskih vjerovanja i obreda nego i o osjećaju potrošenosti Kristove žrtve i kršćanskoga nauka (»i činilo se Badnjak da danas mnogo nosi /.../A sve je bilo laž i prevara«, Badnja noć), a to znači i ideala na kojemu se temelji smisao zapadnoeuropske civilizacije te autoritet njezinih institucija.

Naposljetku, pjesme iz Pjesama II, kao i svu »ratnu« liriku, obilježuje i naglašena dramska tendencija (sceničnost, imaginarni dijalozi) lirskoga iskaza, što upućuje na jedinstvenu umjetničku poetiku ranoga Krleže, koja njegovu liriku povezuje s dramskim opusom (usp. Legende).