Pjesme III

»PJESME III«, zbirka pjesama objavljena 1919. u Zagrebu, u slijedu zbirki Pjesme I. i Pjesme II. Zajedno s tim dvjema zbirkama i sa zbirkom Lirika (Zagreb 1919) čini korpus Krležine mladenačke odn. »ratne« lirike. Sadržava 17 pjesama: Rat, Balada u prvo snježno jutro, Pjesma Čovjeka i Žene u predvečerje, Pjesma u kišnoj noći, Večernja pjesma u bolnici, Kasno popodne, Na Trgu Svetoga Marka, Jesenja noć, Mlaka kupelj dana, Angelus, Saloma, Hiljadu devet stotina i sedamnaesti katolički Uskrs, Pjesma bezimenoga čovjeka na Golgoti, Veliki petak godine hiljadu devet stotina i devetnaeste, Božična pjesma godine hiljadu devet stotina i sedamnaeste, Pjesma naših dana, Kišovito veče.

Po odnosu prema tendencijama u eur. pjesništvu oko I. svj. rata, Pjesme III. ne razlikuju se od prvih dviju Krležinih zbirki. Bučnom i povišenom intonacijom, neprekidnom evokacijom snažnih emocija (euforičnih psihičkih stanja ili duboke potištenosti), turpističkim motivima, gustom metaforikom i rastezljivim slobodnim stihom one odstupaju od standarda hrv. pjesništva prvih dvaju desetljeća XX. st., pokazujući znatne podudarnosti s lirikom ekspresionizma. I u njima su, kao i u ostaloj Krležinoj mladenačkoj lirici, prisutni bitni elementi pjesnikova individualnoga svjetonazora. Panteistički osjećaj zajedništva i uzajamnoga prožimanja živoga i neživoga, unutrašnjega i izvanjskoga, koji Krležu prati još od Pana i Podnevne simfonije, a u Pjesmama I. raspolaže i zanimljivim intuitivnim filozofemima (»sveživotna Os«, »Sveživotni Pojam«), u Pjesmama III. manje je deklarativan, ali mu pripada važna uloga u funkcioniranju pjesnikova figurativnoga jezika, koji rado povezuje kategorijalno odvojene realije i poništava prostornu odvojenost stvari (»Krioca božjih muha gore kao kometi«, Kasno popodne; »U mlakoj se kupelji dana kupaju gora i šume«, Mlaka kupelj dana; »Gori, gori Svjetlost, i grije poput lijeka / i teče kroz nas kô zvjezdana rijeka, / kroz bolesne, zdrave, kukavne i zle, / kristale, vulkane, i teče kroz sve«, Pjesma naših dana).

U Pjesmama III prevlađuju dva tipa lirskoga teksta: odulja pjesma povišene retoričke intonacije i kraća ugođajna pjesma. Iznimka je, ne samo u zbirci nego i u čitavu Krležinu ranom opusu, »fragment« Saloma, tekst narativne strukture s djelatnim likovima i s mnogo upravnoga govora. Saloma se od okolnih pjesama razlikuje i povijesnostilskim obilježjima: u toj se pjesmi K. obilno, premda dosta nevjesto, služi vezanim stihom, njezin predmet bolje se uklapa u simbolističko-esteticistički kanon negoli u estetiku Krležine aktualne, uvjetno rečeno, ekspresionističke faze, a njezin se figurativni jezik mjestimično doimlje predmoderno (»Ti, kraljevno, si munja! Ja, kraljevno, sam hrast! /I ognji Tvoji moju krošnju prže«).

Proizlazeći, s iznimkom Salome, iz poetike na kojoj se zasniva sva Krležina rana odn. »ratna« lirika, Pjesme III. ipak se donekle razlikuju od vremenski susjednih lirskih ciklusa. U Pjesmama I. i II. tipično lirska (pejsažna, erotska, ugođajna) i svjetonazorna tematika vidljivo prevlađuje nad društvenom, a u Pjesmama III. društveno relevantne teme kao rat, politika, revolucija imaju vidljivije mjesto. Dapače, dojam je da se u međuvremenu Krležina ratno-revolucionarna tematika demitologizirala i deestetizirala. U Pjesmama I. revolucionarna promjena svijeta - vjerojatno na podlozi ničeovskih antropoloških projekcija - još se uvijek doživljuje u eshatološkom ključu, kao događaj ne samo povijesni nego i kozmički (npr. u završnim recima Svibanjske pjesme), a u Pjesmama III. o ideji društvenoga prevrata govori K. donekle i iz perspektive revolucionarnoga aktivista. U Pjesmi naših dana spominje se »napjev svete Komune i gorućeg Petroleja«, a u Velikom petku godine hiljadu devet stotina i devetnaeste na mjesto prevratnoga »Čovjeka« iz Pjesama I. dolaze K. Liebknecht i Internacionala. O Krležinoj sve izrazitijoj težnji da pjesmu društvene tematike »prizemlji«, da njezin leksik otvori nepoetičnoj stvarnosti, svjedoči i pjesma Na Trgu svetoga Marka, u koju se uvodi tema poslovanja Hrvatskoga sabora. Doduše, objektivno »prozni« predmet ulazi u pjesmu maskiran slojem stilskih figura (metonimija, alegorija) i obrubljen sporednim motivima kojima ne nedostaje estetički predznak. Ali u moto pjesme K. stavlja relativno dug navod iz stenografskoga zapisnika saborske sjednice, pa čak i vlastitu, po tonu više publicističku nego poetsku bilješku uz navod.

Jedna od karakteristika koju Pjesme III. dijele s ukupnom Krležinom lirikom, ne samo ratnom, jest naglašeno kritičan stav prema religiji, posebno prema kršćanstvu i njegovim simbolima ili obredima. Drukčije, međutim, nego u dvjema ranijim zbirkama, u Pjesmama III. taj se stav ne manifestira samo na iskazanoj razini pjesme. U toj zbirci on raspolaže posebnim govornim radnjama iz kojih nastaje samostalan tip lirske pjesme opremljen prepoznatljivim generičkim obilježjima, nešto, dakle, nalik na samostalnu lirsku podvrstu. Toj podvrsti pripadaju pjesme s kraja zbirke, koje u naslovima sadržavaju imena kršćanskih blagdana (Hiljadu devet stotina i sedamnaesti katolički Uskrs, Božićna pjesma godine hiljadu devet stotina i sedamnaeste) a donekle i Pjesma bezimenoga čovjeka na Golgoti, u kojoj Golgotu valja shvatiti kao metonimičku podsjetnicu na blagdan Velikoga petka. Generička bit tih pjesama sastoji se u dosljednoj ironizaciji kršćanskih blagdana, njihove uobičajene retorike i s njima povezanih obrazaca obrednoga ponašanja.