Pjesme na livadi u lipnju

»PJESME NA LIVADI U LIPNJU«, ciklus pjesama. Izvorno je obuhvaćao tri pjesme numerirane rimskim brojevima (I. Večernji vjetar, II. Jutro pred kišu, III. Smrt trave). Takav je, u ekavskoj jezičnoj varijanti, objavljen u Plamenu, 1919,13. Ponovno je, ijekaviziran, objavljen u Knjizi pjesama (Beograd 1931). Ciklusu se u ovom izdanju, kao četvrti dio, priključuje i pjesma Jutarnja pobjeda nad tminom, prethodno objavljena u Plamenu, 1919, 14. U istoj se zbirci, ali izvan ciklusa, objavljuje i Pjesma na cvjetnom brijegu, naknadno, u Pjesmama u tmini (Zagreb 1937), uvrštena u ciklus, a izvorno tiskana u Savremeniku, 1923, 2, s još osam pjesama pod zajedničkim naslovom Lirika. U Knjizi lirike (Zagreb 1932), ciklus se objavljuje u varijanti iz Knjige pjesama. U konačnoj redakciji, s Pjesmom na cvjetnom brijegu kao petim dijelom i bez numeracije pojedinih pjesama rimskim brojevima, ciklus se pojavljuje u zbirci Pjesme u tmini. U knjizi Poezija (Zagreb 1969), ciklus se donosi u obliku iz Pjesama u tmini, ali ne više kao dio te zbirke, nego u Knjizi lirike.

Pjesme na livadi u lipnju zajednički su obilježene pejsažističkom lirskom tematikom. U svakoj od njih pejsaž prigradske okolice doživljen u različita doba dana, obično ujutro i predvečer, pretvara se u poetsku temu. Na tematskoj razini, priroda obuhvaćena krajolikom dovodi se u raznolike veze i odnose s lirskim subjektom i njegovim raspoloženjima. U Večernjem vjetru krajolik tvori okvir uznositih osjećaja govornika pjesme, koji, pod dojmom iscjeliteljske moći prirode, sebe vidi kao putnika na lađi (»Na kljunu stojim orlokrile lađe«). U Jutru pred kišu lirski subjekt ulazi u prirodni okoliš kao reprezentant ljudstva, a ne kao individualni subjekt, razvijajući refleksiju o mogućem skladu moderne civilizacije i prirode. Smrt trave u predvečerje romantična je lamentacija nad pojavom smrti u prirodi, prikazanoj u »zamahu kose«. Jutarnja pobjeda nad tminom pjesma je u kojoj se patetično poetizira pozitivna simbolika jutra i praskozorja. U Pjesmi na cvjetnom brijegu priroda služi kao pozitivna podloga mračnim unutrašnjim stanjima lirskoga subjekta, posebno njegovim negativnim iskustvima iz svijeta međuljudskih relacija. Tekstovi iz ciklusa Pjesme na livadi u lipnju zanimljivi su i zbog funkcioniranja njihova pjesničkoga jezika. Premda su posrijedi pjesme posvećene temi krajolika, koja je inače, a i u Krležinoj perspektivi, egzemplar prirodno lijepoga, sve obiluju uglavnom esteticističkom metaforikom. Ta je metaforika na nekim mjestima gotovo romantična, npr. u Večernjem vjetru, gdje se slici stvarnoga kopnenog krajolika domeće imaginarna slika mora i morske plovidbe. U gotovo svim pjesmama ciklusa osobitu važnost ima artistička metaforika, koja pojedine dijelove pejsaža pretvara u proizvode ili rekvizite umjetničkoga stvaranja (»Sad vlat je svaka glazbalo, a vjetar, svirač pjan«, Večernji vjetar; »O, porculanske ljepote cvijeća«, »i šume, i violoni buba, i potočni ksilofoni«, Pjesma na cvjetnom brijegu). U izražajnom je smislu, međutim, najneobičniji dio ciklusa Jutro pred kišu, gdje se, na podlozi razmišljanja o harmoniji industrijske civilizacije i prirode, život biljaka metaforizira slikama iz modernoga svijeta rada (»a šum je silan u tvornicama cvjetnim / i cvijeće radi dvadeset i četiri sata na dan. / Teče plima sočna po cijevima tih slavnih kemijskih fabrika / što rade med i šećer, anilin i mast, / i gorko mlijeko na kaleže toče, / i pokućstvo svileno za spavaće sobe zaljubljenih leptira«).