Pjesme o rezignaciji

»PJESME O REZIGNACIJI«, ciklus pjesama prvi put objavljen u Knjizi lirike (Zagreb 1932) a obuhvaćao je devet pjesama prethodno objavljenih u Savremeniku, 1923, 2 (Nokturno u samotnoj sobi, Rezignacija, Uskrsna pjesma, Ver sacrum, Membra disjecta, Pjesma o smrti, Exodus u jesen, Snijeg, Pjesma na cvjetnom brijegu), te pjesme iz ciklusa Pjesme na livadi u lipnju: I. Večernji vjetar, II. Jutro pred kišu, III. Smrt trave (Plamen, 1919, 13), Jutarnja pobjeda nad tminom (Plamen, 1919, 14). U knjizi Pjesme u tmini (Zagreb 1937) zasebno je objavljen ciklus Pjesme na livadi u lipnju i dodana mu je Pjesma na cvjetnom brijegu, a ostale pjesme razmještene su u druge cikluse: Snijeg, Nokturno u samotnoj sobi i Pjesma o smrti u ciklus O vremenu i o smrti; Rezignacija u ciklus O snovima, o samoćama i o mjesečini; Exodus u jesen, Ver sacrum, Membra disjecta i Uskrsna pjesma u ciklus Ranjavi motivi. Konačna verzija ciklusa Pjesme o rezignaciji objavljena je u knjizi Poezija (Zagreb 1969) a obuhvaća pjesme: Rezignacija, Nokturno u samotnoj sobi, Uskrsna pjesma, Ver sacrum, Membra disiecta, Pjesma o smrti, Exodus u jesen i Snijeg.

Sudeći prema datiranju u Savremeniku te prema tematskoj srodnosti i lirskom izrazu pjesama, ciklus je većim dijelom napisan 1920. ili 1920-22. Pjesme ovoga ciklusa označavaju novu Krležinu poetsku i »opću književnu orijentaciju« (S. Lasić). Formalna struktura pjesama je rafiniranija i konzistentnija a lirska izražajnost rasterećena »dinamičke raspršenosti i nagomilane metaforike« (S. Lasić), pa je patetičnu ekspresionističku lirsku frazu zamijenio jednostavan izraz, smiren i na nov način poentiran. Po fakturi mnogi se stihovi približavaju govornome jeziku (kolokvijalne fraze, »prozaične konstatacije«, M. Vaupotić), a antagonistički i često dekorativni i deklarativni kovitlaci u Krležinu »unutrašnjem teatru« ustupaju pred smirenom meditativnom antitetikom, što je rezultat bogatijeg iskustva i veće poetsko-literarne autorove svijesti. Iako tematski ostaje u okvirima svoje ratne lirike, u lirskim traganjima za smislom ljudske egzistencije K. se više ne raspršuje u širokim i enigmatskim vizijama svoje polifone imaginacije u koordinatama civilizacijskoga povijesnog iskustva (s dominacijom kršćanskih motiva), nego se okreće sebi, svojoj intimi, te vlastitu poetsku »poruku« nastoji koncentrirati u jedan intenzivno proživljen trenutak. U likovnom smislu to bi značilo sliku zamijeniti crtežom odn. boju olovkom, ali taj potpuni prijelaz K. nikada nije ostvario. U ovome je ciklusu umjetnički najuspjeliji izraz takva nastojanja pjesma Snijeg.