Po Medvednici

»PO MEDVEDNICI«, balada prvi put objavljena u zbirci Balade Petrice Kerempuha (Ljubljana 1936). Ima devet strofa i trideset i dva stiha. Stihovi su različite duljine i povezani uzastopnim rimama, osim u trećoj strofi gdje se pored uzastopnih rima pojavljuje varijanta obgrljene rime, a tri su stiha nerimovana. Od devet strofa pet je dvostiha, dva katrena, jedna slobodna verzija oktave i jedna sestina. Rimom ostvarena zvučna ekspresija stihova pojačana je u trećoj strofi aliteracijama i snažnim vizualnim predodžbama (»Garmi, blisiče / veter nosi tiče, / tiči perhuču, kriče«), koje pejsažnoj podlozi balade daju impresivnu simboliku. Da je riječ o širem, ali i konkretnome povijesnom kontekstu otkriva nam i signifikacija balade (A. D. 1570), koja označuje skori početak seljačke bune što će uslijediti tri godine kasnije. Simboličko značenje ima i početna pejsažna dionica balade o crnom oblaku nad Medvednicom, koji u skladu s pučkim vjerovanjem nagovješćuje zla (ne)vremena. Iako je spomenut u deminutivu (oblaček!), očito ima augmentativno značenje. Povijesna simbolika takva pejsažnog ruha balade otkriva se već u stihu sumornoga seljačkoga nokturna, obilježena čak trostrukom negacijom (»Nigde nigdar nade ni pomenjši traček«), kojim se na scenu izvode ključni povijesni protagonisti, žrtve, ali i komentatori i pretkazivači svoje sudbine. Ona je na socijalnom planu zadana vremenskim nepogodama, poplavama i sušom, a na socijalno-povijesnom pustošenjima i pljačkama stranih hordi što sa svih strana dolaze u zemlju koju su već okrutno izmučili domaći gospodari. Dramatiku povijesnog trenutka balada ocrtava položajem upravo toga bespomoćnog puka, do kojega dopiru zlokobni glasovi o popaljenom Sisku, poharanoj Podravini, o Ungnadovim španjolskim plaćenicima u Samoboru i njihovim otimačinama. Tu su i glasovi o surovu namirivanju daća otimanjem i odvlačenjem iz štale posljednje krave, a osobito o Tahijevim osvetničkim silovanjima stubičkih djevojaka koja su uslijedila kao odmazda za neizmirene seljačke obaveze. Nižući informacije o takvim pojavama, K. uz konkretan regionalni pejsaž sugestivno naznačuje i povijesni pejsaž Hrvatske uoči seljačke bune. Prividno ležernim tonom te balade odjekuju tako sumorni akordi zbilje, kao slike povijesnog vremena bremenita pojavama koje se bliže dramskoj kulminaciji. Dramatika vremena punog straha, neizvjesnosti, zle slutnje i pritajene pobune u toj je baladi izražena primjerenim potencijalom uporabljenoga pučkoga kajkavskog jezika.