Po vetru glas

»PO VETRU GLAS«, balada prvi put objavljena u zbirci Balade Petrice Kerempuha (Ljubljana 1936). Ima šezdeset i devet stihova različitih po broju slogova i podijeljenih u dvanaest strofa s raznolikim brojem stihova. Signirana s A. D. 1594, balada je slika kobnoga hrvatskog povijesnog trenutka u kojemu su se turske horde našle nadomak Zagrebu i tako ugrozile najsjeverniji ostatak Hrvatske. S obzirom na to da su glavni turski protagonisti koji sa svojim četama pustoše po Turopolju, hercegovački paša Mehmed (Mehmed Zoglu) i Hasan-paša Predojević iz Bosne (Hasan Kan), poginuli 1593. u bitkama za Sisak, balada je neposredna asocijacija na krvavi sisački harc i pripada korpusu balada na tu temu. Nabrajanjem konkretnih turopoljskih toponima (Mraclin, Lukavec, Kerestinec pod Odrom, Botinec, Sveta Klara, Pleso, Buzin, Čehi), a riječ je o mjestima iz najuže zagrebačke okolice koja nestaju u dimu i plamenu, Krleža dramatično ističe povijesni položaj Zagreba i preostale Hrvatske. Među krivcima za tu tragediju spominje i Gašpara Stankovića, bolesnog i neodlučnog zagrebačkog biskupa i bana, kojega naziva jazbecom što harče v lukni. Snažne vizualne ekspresije tragične situacije i zbivanja, označene ognjem i zgarištima, trima hrvatskim glavama na turskom barjaku, te blještavim i zakrvavljenim turskim mačevima, posebno su pojačane akustičkim ekspresijama kobne zvonjave koja odjekuje na sve strane, a izražena je prodornom akustikom glagola simtamati, kampanati, brenčati, cingiligati, nastrankivati, javkati, žvenkati, brundati, bobnjati, cincikati. Cjelokupna tragična situacija Hrvatske osvijetljena je u baladi s pozicije tragičnog položaja i sudbine hrvatskoga puka, kojega jednako teško pogađaju turski nasilnici kao i europski »osloboditelji« što tom puku priskaču u tobožnju pomoć s bandama plaćenika, probisvijeta, pljačkaša u odorama banskih i drugih regularnih vojski pod zapovjedništvima ratnih avanturista i umišljenih vojskovođa i ratnika. Dramatika položaja u kojem se hrvatski puk nalazi sažeta je u kobnoj spoznaji bezizlaza, u potenciranoj negaciji koja sažimlje njegovu prošlost, sadašnjost i budućnost s apodiktičkim i rezigniranim stihom »Mužu spasa neje, nebu ga i nega«. Drugi dio balade anticipacija je događaja što će uslijediti po odlasku i potjeri Turaka, koje će u ulozi haračlija, palikuća, silovatelja i sijača smrti samo zamijeniti njemačke, francuske, talijanske ili belgijske čete. Dakako, anticipacija nije tek puko predviđanje, jer ona proizlazi iz svekolikoga povijesnog iskustva po kojemu je Hrvatska krvavo poprište na kojemu se izmjenjuju sudionici ostavljajući svoj kobni trag. Stoga ta balada nije samo slika postojećih nego i nagovještaj novih crnih dana koje svojim dolaskom nagovješćuju vojničke bande pod vodstvom stvarnih ili metaforički označenih zapovjednika (Loewenclau von Bonaventura, grof Aldo Aldobrandini, Salvador San Clemente i Mosje Bouquoi). U karikaturalnoj slici tih dekorativnih ratnih bojovnika kojima je rat u Hrvatskoj tek avantura, pljačka, nasilje, provod i sladostrašće, a ne oslobađanje hrvatskih krajeva, potencirana je stvarna sudbina Hrvatske koja stoljećima krvari izložena stradanju i bezumlju, oplakujući svoje mrtve banove, kapetane i kapelane što su je branili. Mračni povijesni pejsaž Hrvatske dobio je u toj baladi impresivnu ilustraciju u kojoj je konkretno povijesno vrijeme s kraja 16. stoljeća pretvoreno u svepovijesnu sliku hrvatske kobi, koja je trajala stoljećima ponavljajući se u svome tragičnom scenariju sve do danas.