Pogovor za dvije drame o Areteju i o Jurju Križaniću

»POGOVOR ZA DVIJE DRAME O ARETEJU I O JURJU KRIŽANIĆU«, prvi je put tiskan samostalno u Forumu, 1962, 5, a zatim se, pod naslovom Pogovor, objavljuje zajedno s dramom Aretej.

Krleža je o Križaniću 1929. objavio esej O patru dominikancu Jurju Križaniću, ali nije o njemu napisao dramu. Drama pod naslovom Juraj Križanić (historijska drama) bila je najavljena za izvedbu u HNK u Zagrebu u sezoni 1933/34 (Nacrt repertoara buduće kazališne sezone, Jutarnji list, 30. VIII. 1933). Pogovor se tako odnosi na jedan postojeći i jedan nepostojeći tekst. Međutim, njegova je vrijednost samostalna; nije tek komentar ili proširenje dramskog djela, nego kulturnopovijesna i povijesno-filozofska reminiscencija u kojoj se prepleću dvije pripovjedne niti. »Oba fantoma, Križanića i Areteja, trebalo bi prikazivati na daskama istodobno, jer zapravo nisu važni individualno ni jedan ni drugi, nego ova moja, vlastita pozornica ovdje, duge ove stravične noći u ovim sobama ovdje, sada, tu, u Radišinoj 14, u četvrtom spratu, za beskrajno dugog nokturna jeseni godine 1942.« I dalje: »Pitanje je ukoliko bi se brige moje subjektivne drame mogle zaista prikazati bilateralno, upravo kao triptih, jer kod ove predstave ne bi trebalo zaboraviti na čovjeka koji piše ove retke.«

U vrijeme dekadencije Rimskog Carstva, u III. st. n. e., Aretej je sjajan liječnik-učenjak, ali i konformist u ambijentu u kojem se traže »šarlatanski praktičari, kojima je jedini princip fantastična kozmetika, a ne znanost«. Okružen neprijateljima i intrigama, on je »izgubljen, bespomoćan, nervozan, ustreperen, zlovoljan i mrtav umoran«. Slična »moralna migrena« muči J. Križanića, u sedamnaestoj godini njegova sibirskog zatočeništva u Tobolsku (1679), kad su se rasplinule njegove iluzije. Ne shvaća zašto su se u Moskvi rugali njegovim idejama: »Zašto? Zar to nisu otvorene mogućnosti? Zar ujedinjenje Latina i Grka pod Moskvom u protugrčkom, u protugermanskom, u protuvenecijanskom smislu nije zamisao u interesu ovih barbara, ovih bijednika, koji danas krepavaju jalovo usred močvara hiperborejskih i scitskih, kao i naša raja na Dunavu i na Jadranu? Poraz Stambola, poraz švapskog, lutoranskog Sjevera, uništenje Beča i Habsburga, Pobjeda Slavenstva u bogatoj i sitoj ruskoj carskoj državi?«

Odaslavši u svijet stotine pisama o svojoj iskrenosti i poštenju, »u bijedi, u smrdljivoj juhti, u smradu kisela dima koji izgriza vjeđe, ... Jurja Križanića, kada razmišlja o bogovima i o zvijezdama, ispijaju potajne sumnje, smrdljive kao đavolske stjenice«. Sjeća se Panonije i razgovora s Nikolom Zrinskim, te boravka u Rimu među napastima u obliku slika kojima je bio okružen a koje su nudile tjelesno zadovoljstvo; mašta da ga papa blagoslovi prije odlaska na Nebo, gdje će Gospodu posvjedočiti o misiji što ju je imao na ovom svijetu.

Refleksije o sanjarenju o prošlosti i budućnosti tvore prijelaz u dramatičnu situaciju Aretejevu. Izaslanik imperatora Kajo Anicije traži od Areteja da medicinskom vještinom ukloni caricu. Izbora nema, jer je Aretejeva supruga Berenice, članica nazarenske sekte (u kojoj se, kažu, odaje orgijama), pred uhićenjem, a Areteja optužuju za vivisekciju ljudi. On pak očaran je egipatskom varalicom Arinoe, koja da je ustala iz groba; ali kad je opet nestala, s ukradenim nakitom, Aretej slijedi filigranski zlatni mehanizam njezine rajske ptice. Nalazi se tada suočen sa svojim pandanima u XX. st., beskućnim bjeguncima pred diktaturama našeg doba, dvojicom liječnika-apatrida i doktorom Morgensom, od kojeg se u našoj civilizaciji, 1938, traži slična usluga kao od Areteja.

Paralela Morgens-Aretej razrađuje se dalje, mnogo opširnije nego što je to moguće u samoj drami, a pozadina se dopunjuje. S jedne strane, dobivaju se stravični opisi brutalnog cinizma kojim carski autokrati u svojoj sladostrasti ubijaju - od prostorno najbližih pojedinaca do mase u udaljenim provincijama. S druge, to su slikovite pojedinosti iz povijesti antičke medicine, a Morgens u Areteju prepoznaje čovjeka koji je secirao žive ljude, dok u svom pogledu na svijet spaja materijalizam i vjeru u čarolije.

Tekst oscilira između predočivanja situacije, iznošenja podrobnih podataka u kojemu je autorova imaginacija prožeta pročitanom lektirom, te širih, često nedorađenih refleksija. Kao spoj beletristike i historijske panorame, tekst je posebno zanimljiv jer paralelno s ranijim Krležinim esejem o Križaniću s jedne strane, a dramom Aretej s druge, ostvaruje usporedbu između dvaju na izgled vrlo različitih biografsko-kultumih kompleksa i sugerira zajednički nazivnik; naime, autora sama, suočena sa svojim trenutkom u povijesti, svojim položajem u društvenoj zbilji i svojim duhovnim ambicijama.