Pogrebna pesem pilkov pod Siskom

»POGREBNA PESEM PILKOV POD SISKOM«, balada prvi put objavljena u zbirci Balade Petrice Kerempuha(Ljubljana 1936). Poemične je strukture, sastoji se od 91 stiha, razdijeljenih u 9 strofa različita broja stihova koji su ritmički i akustički povezani grozdovima ekspresivnih rima, a među njima su i uzastopne, obgrljene i unakrsne rime. Ritmičko i srokovno bogatstvo balade determinirano je i različitim duljinama stihova s obzirom na broj slogova u njima, što je sukladno Krležinoj vehementnoj inspiraciji koja niže obilje slika zasnovanih na metaforama, simbolima, poredbama i vizualno impresivnim opisima vezanima uz glavnu temu balade - smrt. Ona je najavljena naslovom, ali i motom pjesme na latinskom jeziku: Mors victrix et nivellatrix. Lice i naličje smrti kao konačne pobjednice i izjednačitelja svih mrtvih, bez obzira na njihovo socijalno i nacionalno podrijetlo te društveni položaj, dominira cijelom baladom koja je ilustracija ideje o životnom apsurdu, besmislenosti brojnih životnih pojava, a posebice ratova i bitaka iza kojih slijedi pustoš. Uz moto koji iskazuje autorovu temeljnu pjesničku opciju, balada je determinirana i povijesnom signaturom, jer njezin A. D. 1593. asocira povijesnu bitku s Turcima koji su upravo te godine pod Siskom doživjeli težak poraz. Međutim, u baladi su pobjedničke fanfare zamijenjene glasovima i glazbom smrti koja je izjednačila pobjednike i poražene, a kroz monolog i solilokvij grobara apostrofira svoju konačnu i vječnu prisutnost. Plastičnim slikama unakaženih ljudskih tjelesa, odjeće i obuće pobijenih, razbacanog oružja, po bojištu rasutih odličja i drugih statusnih oznaka, K. gradi jedinstvenu projekciju stvarnog ishoda pobjedonosne bitke u kojoj su na obje strane sudjelovali pripadnici svih društvenih slojeva, od kmetova do plemića, koje je smrt izjednačila u jedinstvenoj sudbini. Jer u zmletom, zdruzganom i zgnjetom ljudskom mesu ne raspoznaje se više »gdo kmet je bil, a gdo je bil plemič«, a to je spoznaja kojom se sarkastično razobličuju svi sudionici boja (prisilni i profesionalni ratnici, plemići, principali, palatini, providuri, banovi i generali). Socijalno, nacionalno i regionalno podrijetlo mnogih sudionika bitke poetski je snažno predočeno direktnim imenovanjem i indirektnim detaljima plastičnih opisa u kojima autor ne zazire ni od satiričkih portreta raznih velikodostojnika. Među njima se izdvaja jedino direktno imenovana povijesna osoba Generalkvartirtabornjik Militiae Mansfeldianae odn. grof i njemački vojskovođa Mansfeld Petar Ernst. Međutim, taj podatak je sporan jer je Mansfeld u doba sisačke bitke imao samo 13 godina (rođenje 1580), a u njegovoj biografiji nisu zabilježeni čak ni kasniji bojevi s Turcima. Ipak, ta povijesna netočnost ne dovodi u pitanje pjesničku impresivnost balade, jer u njezinu kontekstu tu konkretnu ličnost doživljujemo kao metaforu, a takva metaforička interpretacija prisutna je i u daljnjim stihovima koji imenuju »Pijane i nažderane / ciganjske bande mansfeldijane«, što se odnosi na sve strane vojske koje su pustošile Hrvatskom sudjelujući u toj, ali i mnogim drugim bitkama širom zemlje. Uostalom, balada je uz konkretnu pjesničku ilustraciju i simbolička vizija niza sličnih bitaka s istovjetnim ishodom i simbolima pilkove lopate, ovaj put turopoljske, kojoj je pripao završni čin. Balada završava efektnom simbolikom te lopate koja se nadvila nad drastično naturalističkom slikom pokojnika (»Kopriva mu črez levo oko raste / mozul do mozula, a krasta do kraste«), a temeljna ideja snažno se poentira i pitanjem o smislu života i bogatstva u njemu (»Kaj ima od tega da se je kinčil zlatom?«).