PRANJIĆ, Krunoslav

PRANJIĆ, Krunoslav, filolog i stilograf (Zenica, 7. I. 1931). Maturirao u Zenici, diplomirao 1954. jugoslavistiku u Zagrebu, doktorirao 1967. tezom Jezik i stil Matoševe pripovjedačke proze. Profesor stilistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Predavao na sveučilištima u petnaestak europskih zemalja, te u SAD-u. Prevodio klasičnu i suvremenu rusku beletristiku, te stručnu literaturu s engleskoga i francuskoga. Suurednik (s A. Flakerom) četiriju važnih zbornika o hrvatskoj književnosti i njezinu mjestu u europskom kontekstu; član uredništva časopisa Umjetnost riječi. U domaćim i inozemnim časopisima objavio stotinjak lingvističkih i stiloanalitičkih članaka. Važnije knjige: Jezik i književno djelo (1968); Jezikom i stilom kroza književnost (1986); Stilografijske svaštice (1995).

Pranjićeva metoda analize je (lingvo)stilistička. Govoreći o književnom tekstu, on se usredotočuje na jezik i opisuje ga na svim razinama (od grafijske do tekstualne); stilematičnost pojedinih jezičnih struktura utvrđuje unutar konteksta opisivanog djela, s jedne, te u odnosu prema hrvatskome jezičnom standardu, s druge strane. Uz A. G. Matoša i I. Andrića, Krleži je posvetio najviše prostora: između 1964. i 1990. objavio je sedam članaka o različitim aspektima Krležine stilistike. Načelno ih je moguće razvrstati u tri skupine. Prvu bi činili članci o Krležinoj porabi vrednota govorenog jezika u -pisanome - književnom diskurzu (Tehnika pauze kao stilski postupak, Umjetnost riječi, 1962, 3; Jedna prozodijska interpretacija. Miroslav Krleža: Pjesma mrtvom čovjeku, Jezik, 1983, 5). U njima pomnom analizom pokazuje kako je distribucija vrednota govorenog jezika (intonacije, intenziteta, registra, tempa, stanke i trajanja) raznolika i nijansirana i u fikcionalnim i u nefikcionalnim Krležinim tekstovima, da bi naposljetku zaključio kako je ritam Krležine rečenice zapravo »ritam živoga govorenog jezika«. Drugu skupinu činili bi članci u kojima je izdvajao i opisivao temeljne stilske odlike i postupke Krležina diskurza (O Krležinu proznome ritmu, Umjetnost riječi, 1963, 2; I kontinuitet i stilske inovacije, njihova tipologija /u povodu »Zastava« Miroslava Krleže/, Republika, 1968, 8; Krležini stilistički aloglotizmi-idioglotizmi, 15 dana, 1990, 3). Ponajviše se koristeći metodom transformacije teksta, upozorio je na izrazitu ekspresivnost Krležina ritma i leksika, sintakse i semantike, na ritmičku mimetičnost njegove prozne i poetske rečenice, na stilogenost njegove inačice slobodnoga neupravnog govora itd. Treću bi, pak, skupinu činili članci u kojima se, iz različitih aspekata, bavi recepcijom Krleže u nas i u svijetu (S Krležom - konflikt?!, Republika, 1973, 6; Krleža u prijevodima, Oko, 7. I. 1982). U njima razbija kanonske predrasude o Krleži kao »teškom« piscu, odn. - analizirajući postojeće prijevode - naglašava potrebu takvog prevođenja koje bi iznašlo »inojezične« stilske adekvate »tujezičnim« Krležinim stilemima. Pranjićevo je bavljenje Krležom, simbolički, svedivo na spoznaju iz članka S Krležom - konflikt?!: »Krležina stilistika razbila je sve oklope naše tradirane štokavske (pučke) rečenice. Dinamizirala ju je, deruralizirala, urbanizirala, uzdigla naš štokavski jezični standard do razgranjena sredstva ne samo jezičnoga priopćavanja... već i do veoma rafinirana sredstva suptilizacije jezičnoga izražavanja...«.

K. Bć.