Prazna slama

»PRAZNA SLAMA«, kritički esej u dijaloškoj formi prvi put objavljen u časopisu Polja, 1969, 49-50, a potom uvršten u knjigu Eseji IV (Zagreb 1963). Napisan je u povodu stote obljetnice A. Schopenhauera, a komponiran je kao fiktivna simpozijska diskusija nekoliko filozofa, privrženika raznih smjerova »zapadnoeuropske filozofske Misli«. Razgovor fiktivnih filozofa, koji su se »sastali na randevuu pameti, da bi u okviru takozvanog filozofskog simpozijuma proslavili stogodišnjicu Arthura Schopenhauera 21. IX. 1860 - 21. IX. 1960.«, započinje uvodnom riječju »Agnostika«. On otvara diskusiju govoreći o fenomenima subjektivnosti i samospoznaje kao temama Schopenhauerove gnoseologije. U »razgovor«, koji odmah poprima polemički i svadljiv ton, jedan se za drugim uključuju »Teolog«, »Idealist«, »Historik filozofije«, »Pozitivist«, »Protubergsonovsko zanovijetalo« i »Poklonik Bergsonova genija«. Tema koja je dala povod nastanku eseja - Schopenhauerova koncepcija subjekta - iščezava iz diskusije već u replici prvoga govornika, ustupajući mjesto širem razmatranju o mogućnosti spoznaje vlastitoga »Ja«, a zatim i o problemu tijela i njegova značenja za ukupnu ljudsku egzistenciju. U srednjem dijelu eseja neočekivano je velik prostor zauzela razmjena misli između »Poklonika Bergsonova genija« i »Protubergsonovskoga zanovijetala«, posvećena uglavnom problemu tijela i kretanja u kontekstu Bergsonove Stvaralačke evolucije. Stajališta iznesena u pojedinim replikama eseja vjerojatno su trebala djelovati kao svojevrstan reductio ad absurdum reprezentativnih smjerova zapadnoeuropske filozofije odn. njihovih pristupa pitanju ljudskoga subjekta. Taj učinak esej ipak ne ostvaruje u cjelini, jer u zamišljenoj diskusiji nedostaje »pozitivni lik«, koji bi u svojim iskazima ponudio kritički komentar tezama »simpozija«. Osim toga, čini se da Krleža, možda i protiv prvotne svrhe eseja, pojedinim govornicima posuđuje i nešto od svoje vlastite sklonosti intelektualnom polemiziranju, pa se gdjekad ispod fiktivne rasprave »gospode« filozofa prepoznaju Krležina stajališta, kadšto čak i u replikama likova o kojima se, s obzirom na način na koji ih autor karakterizira, može pretpostaviti da su imali podnijeti najveći teret kritike. Premda svjedoči o velikoj Krležinoj filozofskoj načitanosti, esej često ostaje ispod stručne razine načetih pitanja, a suvremenu »zapadnoevropsku filozofiju« zastupa stajalištima koja su u poslijeratno doba bila već neaktualna te u kontekstu ranih 60-ih djeluje zastarjelo.