Prije trideset godina (1917-1947)

»PRIJE TRIDESET GODINA (1917-1947)«, opsežan povijesno-fenomenološki esej objavljen u Republici (1947, 11), s prilogom Napomena uz essay: Prije trideset godina, a potom u knjigama Davni dani (Zagreb 1956) i Dnevnik 1914-17. Davni dani I (Sarajevo 1977).

Esej obuhvaća najvažnije, uglavnom konstantne Krležine teze o hrvatskom pitanju kao središnjoj temi (»barbari za Zapad, Švabe za Istok«), s osobitim osvrtom na trajno negativnu i po hrvatsko nacionalno biće destruktivnu ulogu Katoličke crkve i zbunjenost hrvatske građanske inteligencije u uvjetima »nagodbenjačke Mezopotamije«, o nacionalnim državama na Balkanu, političkim mijenama u Europi i u Hrvatskoj tijekom trideset godina nakon oktobarske revolucije, te o recentnoj povijesti uopće. K. u Napomeni ističe da je tekst nastao prema starim zapisima iz 1917, a obrađeni materijal zbog tehničkih razloga nije popraćen tumačem manje poznatih pojmova i ličnosti. Precizno određuje pojam naše antisocijalne konzervativne građanske inteligencije te ističe kako njegove »uspomene nemaju nikakve druge svrhe nego da djeluju da se jedan čitav sistem mišljenja, izrađen na optičkim varkama, svede na elemente stvarnosti koja je i u našem slučaju tvrdoglava«. Esej se odlikuje pažljivom kompozicijom, autor postupno razvija brojne analitičke tematske blokove, obogaćene varijacijama, beletriziranim detaljima i poetskim refleksijama. U uvodnom dijelu piše o paničnom strahu hrvatskoga katoličkog klera, posebno nadbiskupa A. Bauera, pred oktobarskom revolucijom i agrarnom reformom, a osobito o njegovu strahu za banke i materijalni probitak, jer »Zagrebački su biskupi ljubav spram bližnjega propovijedali kroz vjekove pljenidbom, globom, sekvestrom, prodajom, bubnjem...«. Međutim, u završnom dijelu eseja navodi i one hrvatske biskupe i fratre koji su djelovali u narodnu korist (J. J. Strossmayer, Sedeha, Jamometić, Gospodnetić, G. Ninski, Jan Panonije Česmički, Flacije, F. Grabovac, M. Orbini, V. Pribojević). Kritizira političku naivnost »cilindraške« inteligencije oko Obzora, citirajući i karikirajući tekst V. Lunačeka, govori o jalovosti odluka Hrvatskog sabora i nesposobnosti hrvatske književnosti da relevantno odgovori i na jedno pitanje političke i ekonomske stvarnosti. Suprotstavlja im ingenioznost hrvatskog puka, stoljećima obespravljenoga, koji pjesmama rugalicama izgovara istinu o imperijalističkom ratu 1914-18. Zelenokaderaški ustanak, prema Krleži, kontinuitet je one iste svijesti o prepuštenosti seljačkog naroda samome sebi, nepremostivim klasnim ogradama izolirana od plemenitaškog, svećeničkog, a kasnije (malograđanskog hrvatstva, koja je i Matiju Gupca potaknula na seljačku bunu. U dijaloškom segmentu eseja tematizira strah od klasno svijesnog proletarijata, ironizirajući razjedinjenost socijaldemokratskog pokreta (Ilica 55), koji za Hrvatsku nije ponudio nikakvu konkretnu političku koncepciju.

Posljednji blok eseja teži kompozicijskoj i idejnoj sintezi: s jedne strane tezi da je pobjeda lenjinske ruske revolucije stvorila i »druga Tita«, te da on »svojom genijalnom lenjinskom politikom i ogromnim žrtvama narodnog ustanka« vodi i hrvatski narod uz ostale jugoslavenske narode do izgradnje socijalizma, te s druge strane pozivanjem na moralni i politički autoritet A. Starčevića, čije su kulturno-političke ideje, prema Krleži, jedina vrijedna i konstitutivna tradicija novije hrvatske povijesti. Sintetičko zbližavanje J. Broza i A. Starčevića jasno odražava prisutnost snažnoga ideološkog naboja u tadašnjim Krležinim političkim stavovima, ali istovremeno i antitetički karakter njegova povijesnog diskursa, no ne manje i problematičnost, kao i proturječnost njegova sintetičkog zaključka da »mali seljački narod kao što je hrvatski nema drugog rješenja nego da se odredi i koordinira spram ostalih balkanskih seljačkih naroda, a naročito spram srpskog, i da u solidarnoj zajednici s njima pristupi preispitivanju svojih takozvanih zapadnjačkih i latinskih kulturnih predrasuda i obmana«. Naime, prethodni, analitički dio eseja uporno negira jugoslavensku koncepciju pod srpskom supremacijom, govoreći pejorativno o »Vidovdanskom hramu«, u kojem »paluca kandilo jugorojalizma u čast i slavu našeg besmrtnog Ivana Meštrovića«. K. se s neprikrivenim bijesom sjeća papina govora 1925. pred četiri tisuće hrvatskih hodočasnika, koji je govorio »jezikom svoga kod Sebe akreditiranog poslanika beogradske kraljevske vlade«, nazvavši Hrvate »skupinom« pod »krunom Karađorđevića«. Osuda naše latinske, prema Krleži, »lažne« civilizacije, koja nam »pije krv i otrbušuje našu gospodu biskupe«, anacionalnog plemstva koje je vjekovima živjelo u paničnom strahu od hrvatskih kmetova, autorova paradoksalna spoznaja da je pojam našega pravog rodoljuba za našu historiju biskup i ban grof Drašković, koji je Matiju Gupca spalio na lomači, te istovremeno argumentativno i stilistički neuvjerljiv finale, u kojem uz »jugoslavensko« rješenje hrvatskog pitanja poziva na »ispitivanje fakata oko nastajanja naše reakcionarne građanske svijesti, jer je ta reakcionarna građanska svijest još uvijek među nama živa«, pokazuju da je taj esej ponajviše ipak pjesnikova povijesna meditacija. Rješenje koje navodi na kraju teksta odraz je povijesnog trenutka u kojem je pisan te logičke nužnosti da analizu - danu sjajnim stilom, golemom erudicijom i samo Krleži svojstvenim senzibilitetom za hrvatsko nacionalno pitanje - okonča plauzibilnim zaključcima.