Promemorija istraživačima tzv. ’Sukoba na ljevici’

»PROMEMORIJA ISTRAŽIVAČIMA TZV. ’SUKOBA NA LJEVICI’«, tekst koji je nastao na temelju Krležina kazivanja E. Čengiću 11. VI. 1980; K. je Čengićev zapis naknadno autorizirao sa željom da on posluži kao podsjetnik istraživačima sukoba na ljevici; prvi put je objavljen pod naslovom Promemoria u vezi s eventualnim preštampavanjem »Dijalektičkog antibarbarusa« u časopisu Dalje, 1982, 3, a potom pod naslovom Promemorija za sukob na ljevici u monografiji E. Čengića Krleža (Zagreb-Sarajevo 1982), te pod definitivnim naslovom Promemorija istraživačima tzv. »sukoba na ljevici« u knjizi Dijalektički antibarbarus (Sarajevo 1983). Prema Čengiću (S Krležom iz dana u dan, IV, Zagreb 1985, str. 89-91) Promemorija je nastala kao Krležina reakcija na pisanje nekih istraživača (prije svega Z. Stipetić i V. Kalezića) koji su osporavali kontinuitet Krležina članstva u Komunističkoj partiji Jugoslavije te sam vrhunac sukoba - s pojavom Dijalektičkog antibarbarusa 1939. i Književnih sveski 1940. - tumačili kao Krležin izravni sukob s J. Brozom. K. očito, osjećajući da mu se bliži kraj, želi u »definitivnom svođenju računa« pokazati da je svojim djelovanjem bio neprekidno vezan uz ljevicu te da sukob s KPJ nije imao razmjere koje mu pridaje Kalezić, a osobito mu je stalo da naglasi kako sukob s Titom nije bio izravan, osoban i dramatičan kako ga opisuje Kalezić.

U uvodnom dijelu Promemorije K. opisuje svoju političku poziciju godine 1933: policija vrši pritisak na njegova izdavača »Minervu«, plijeni knjigu Hiljadu i jedna smrt i naposljetku prisiljava izdavača da prekine izdavanje kolekcije Krležinih djela. Te godine K. oglašava i novo predavanje u Glazbenom zavodu o hrvatskoj književnosti, na što odgovaraju desničarski krugovi protuplakatom i pokretanjem harange u tisku. Podsjeća daje nakon povratka iz Pariza 1933. inicirao pokretanje časopisa Savremena stvarnost te da su se ubrzo taj časopis i Krležini tekstovi našli na udaru desničara i klerikalaca okupljenih oko Hrvatske smotre i Hrvatske straže. Tim primjerima K. želi upozoriti kako su njegovo djelovanje državna vlast i cjelokupna javnost prepoznavali kao ljevičarsko te se time suprotstavlja sudu V. Kalezića i Z. Stipetić koji tvrde da je on tridesetih godina zapravo bio na »građanskim pozicijama« te se stoga nužno sukobljavao s generalnim kursom KPJ.

U nastavku teksta K. analizira svoje teze iz Predgovora »Podravskim motivima« Krste Hegedušića, koji većina istraživača smatra jednim od ključnih momenata u sukobu na ljevici. Tvrdi da je taj predgovor (»ta sentimentalna šetnja Louvreom«) zapravo »politička apologija tendencioznom slikarstvu u vezi s najjačim imenom tog tendencioznog slikarstva, koje se nalazilo kao pokretač i glavni ideolog na čelu Zemlje«, a da su s druge strane reprezentanti Kulturine političke linije bili povezani s desničarem I. Meštrovićem.

Analizirajući časopis Danas upozorava na permanentne probleme s cenzorima i na lijevo opredjeljenje većine suradnika te pita što bi u Danasu moglo biti politički »desno kompromitantno« i zašto se taj časopis »u kuloarima partijskih krugova« predstavlja kao »izdaja partijskih interesa«. Dokazuje dalje da su knjige Evropa danas i Balade Petrice Kerempuha lijeve po svojim političkim stavovima. Osvrćući se na Dijalektički antibarbarus kratko, nedovoljno obrazloženo, K. napominje da su u pozadini sukoba kao problem bili staljinski procesi u SSSR-u, ali da važnu ulogu imaju i osobni animoziteti sudionika u polemici.

Nepristajanje da na izborima 1938. bude kandidat Stranke radnog naroda obrazlaže svojom tadašnjom procjenom daje isticanje partijske liste u tim vremenima bilo politički pogrešno, jer je to značilo kompromitiranje mnogih partijskih simpatizera u uvjetima policijske represije protiv ljevice, što je kao logično obrazloženje naposljetku prihvatilo i rukovodstvo KPH na sastanku u Krležinu stanu.

Na kraju Promemorije K. analizira svoj susret s J. Brozom u Šestinama 1939, priznavajući iz perspektive 1980. godine da je Tito prije 41 godinu bio u pravu. Očito je Krležino nastojanje da umanji svoje tadašnje neslaganje s KPJ i samim Brozom te da sebe predstavi kao intelektualca koji nije poštovao partijsku stegu, ali je uvijek bio odan temeljnim ciljevima partijske politike: »Jer svi smo vodili računa prije svega o partijskim interesima i njenoj revolucionarnoj ulozi. Nismo govorili o svim stvarima javno, nego veoma povjerljivo, u četiri oka, samo zato jer smo svi, a u prvom redu ja osobno, bili nepokolebljivo uvjereni da ako je u ovoj zemlji išta sposobno ili kadro da se odupre političkoj krizi koja je na sve strane pokazivala znakove rasula, sa svim opasnostima koje su tada već njoj i prijetile sa sviju strana, to je bila isključivo, samo, Komunistička partija (...) ako onaj partijski program, na lenjinskoj osnovi, ne pruža mogućnosti raspleta, onda za ovu zemlju ne postoji nikakvo moguće drugo političko rješenje, a ta politika, svemu uprkos, bilo kako bilo, s obzirom na kretanje međunarodnih prilika, bila je politika najmanjeg zla.«

Promemorija ne donosi bitno nove povijesne podatke pa u tom smislu neće biti osobito korisna istraživačima sukoba na ljevici; ona prije svega svjedoči o Krležinim političkim nazorima godinu dana prije smrti kad on, retrospektivno rezimirajući svoje političko djelovanje, čvrsto definira svoju lijevu, komunističku i titoističku poziciju nastojeći minimalizirati svoje nesporazume i sukobe s politikom KPJ u međuratnom razdoblju.